Sveta Elizabeta Ugarska

Crkva sv. Elizabete Ugarske u Jalžabetu, jedina u Hrvatskoj

Sveta Elizabeta Ugarska (Bratislava, 1207. – Marburg, 17. studenog 1231.) – katolička svetica, kći ugarsko – hrvatskog kralja Andrije II.

Elizabeta je bila princeza, kći ugarsko – hrvatskog kralja Andrije II. S trinaest godina, udala se za tirinškog grofa Ludovika. Dala je sagraditi bolnicu, kraj dvorca, da se osobno brine za bolesnike. Obitelj se tome protivila. Potajno je hranila gladne, siromahe i bolesne. Jednom je, prema legendi, grof zaustavio Elizabetu, s ciljem da vidi što skriva, a kad je otvorila pregaču haljine, umjesto kruha koji je tamo bio prije minute, pojavile su se ruže. Nakon smrti grofa Ludovika, prodala je sve imanje, prihvatila siromaštvo, i brinula se za svoja tri sina te za bolesnike i siromahe. Za velike gladi u Njemačkoj, pomagala je siromasima.

Zaštitnica je pekara, prosjaka, bolesnika, siromaha, humanitarnih djelatnika, bolnica, udovica, ljudi u progonstvu.

Papa Grgur IX. proglasio je Elizabetu, svetom 27. svibnja 1235. u gradu Perugi u Italiji.

Spomendan joj je 17. studenog. Godine 2007. slavi se širom Europe 800. godišnjica njenog rođenja.

Sveta Klara Asiška

Klara se rodila g. 1193. ili 1194. godine kao plemićka kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane. Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji.

Bila je to jeftina računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i drugdje po svijetu.

Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budućnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice 1211. godine pobjegla u crkvicu Svete Marije Anđeoske, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar.

Tu joj je pred oltarom Marijinim Franjo ostrigao kosu, u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji, i zaodjenuo je priprostom pokorničkom haljom, oko glave ovio joj je veo djevičanstva. Potom ju je sklonio u samostan benediktinki sv. Pavla u Bastiji, gdje ostade 15 dana.

Zatim je prešla u drugi samostan, kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio, povrh Asiza gdje joj se pridružila i njezina rođena sestra Janja, koja je također iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zaručnica, pobjegla iz očinske kuće.

Kasnije je sv. Franjo smjestio Klaru i one koje su joj se pridružile u crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevačkoga reda, ostadoše do dana današnjega.

Klara je 1215 godine bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana – kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sačuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice.

Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem, istodobno se brineći za redovničku stegu, te osobito za što savršenije obdržavanje siromaštva. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti slamnjačom.

I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći sve dok je i na tom području Franjo, kao njezin duhovni vođa, nije priveo k mjeri. Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu pune 42 godine.

Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare, ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseći u ruci posudu, u kojoj se nalazilo Svetootajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše.

Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. godine. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina počivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se svetičin grob otvori te iz njega pokupe relikvije.

Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sačuvani. Slikari prikazuju svetu Klaru u redovničkom odijelu s pokaznicom u rukama. Očito aluzija na čudo sa Saracenima. Zaštitnica je sestara klarisa, pralja, vezilja, slijepih i televizije.

Molitva svetoj Klari

Serafska Sv. Klaro, tvoje je srce bilo tako veliko da ljubi cijeli svijet.
Uzmi naše molbe u svoje čiste ruke i prikaži ih Bogu.
Moli za nas da možemo jednog dana ući u radost pred Božje prijestolje.
Neka sjaj tvoje savršene čistoće proguta sjene i tamu grijeha i pokvarenosti u svijetu.
Zagovaraj svojom nevinošću mladež. Osiguraj mir našim domovima i slogu u našim obiteljima.
Pomozi svima koji su u teškim okolnostima života, i koji su se preporučili u naše molitve.

 

Oče naš.
Zdravo Marijo.
Slava Ocu.

Zdravo Majko ponizna, Propetoga službenice!
Učenice Franjina,
Plemenita djevice!
Da stignemo, Klaro, daj
u nebeski slavni kraj!

Sv. Franjo Asiški

1182. Rodio se u Asizu. Roditelji su mu Petar Bernardone i majka Ivana nazvana Dona Pika.
1202.-1203. Za vrijeme zatočeništva u Peruđi Frano počinje razmišljati o novome stilu života.
1205. Tajanstveni san u Spoletu: “Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?” “Zašto umjesto Gospodara tražiš slugu?”
Iste godine s raspela u crkvici Sv. Damjana čuje: “Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši!”
1207. Pred biskupom Asiza biva razbaštinjen od zemaljskoga oca.
1208. Sluša u Porcijunkuli evanđelje o poslanju apostola i prepoznaje ga kao temelj svoga poziva.
1209. 16. travnja S prvih 12 drugova dolazi u Rim gdje papa Inocent III usmeno potvrduje njegov način života.
Tako nastaje Prvi franjevački red, Red manje braće.
1211. 28. ožujka U Porcijunkuli prima u svoje bratstvo Klaru, i tako nastaje Red siromašnih gospođa – klarise.
1212. U Alvianu obećaje Franjo Pravilo za one koji žive u svijetu: prva ideja o Trećem franjevačkom redu, danas Franjevački svjetovni red. – Iste godine Franjo s nekolicinom braće polazi u Siriju, ali se zbog “protivnih vjetrova” mora zaustaviti na našoj obali. Uz taj događaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.
1216. Netom izabrani novi papa Honorije III u Peruđi odobrava Franji “Porcijunkulski oprost”.
1219.-1220. Drugi put polazi u Siriju i pohađa Svetu zemlju.
1220. 16. siječnja Prvi franjevački mučenici u Maroku.
1221. Kapitul na rogožinama. Iste godine “Treći red” dobiva čvršću organizaciju.
1223. 29. studenoga Papa Honorije III potvrđuje Pravilo Reda manje braće što ga je Franjo sastavio u Fonte Colombu. Iste godine o Božiću događaj u Grecciju.
1224. Na La Verni u rujnu Franjo prima svete rane.
1225. U zimi boravi u Sv. Damianu gdje vjerojatno sastavlja jedan dio “Pjesme stvorova”.
1226. uvečer 3. listopada U blizini crkvice Porcijunkule Franjo umire.
1228. 16. srpnja Papa Grgur IX proglašava Franju svetim.
1979. papa Ivan Pavao II proglašava Franju zaštitnikom ekologa.

 

Molitva pred raspetim

Svevišnji, dični Bože,
rasvijetli tmine moga srca.
Daj mi pravu vjeru, čvrstu nadu, savršenu ljubav;
smisao za spoznaju, Gospodine,
da izvršim tvoju svetu i istinsku volju!

Molitva “klanjamo ti se”

Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste,
ovdje i po svim tvojim crkvama
koje su po cijelome svijetu,
i blagoslivljamo te,
jer si po svome svetome križu
otkupio svijet.

Pomolimo se.
Bože, koji si nam u divnom Sakramentu ostavio
uspomenu muke svoje, daj nam, molimo te, tako
častiti sveta otajstva TIjela i Krvi tvoje, da vazda
osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega. Koji živiš
i vladaš u vijeke vijekova. Amen

Ova molitva, uzeta iz Franjine Oporuke, molitva braće iz onih prvih vremena kad su “odlazili u svijet”, u svoj jednostavnosti poziva nas da se uvijek klanjamo i neprestano zahvaljujemo Kristu raspetome.

Molitva “Absorbeat”

Vatrena i slatka sila tvoje ljubavi, molim,
Gospodine, neka obuzme
moj um i moje srce i neka ga odijeli od svega,
što je pod nebom, da
umrem od ljubavi ljubeći tebe, koji se
udostojao umrijeti od ljubavi
ljubeći mene.

Iako ovu molitvu sv.Franjo nije napisao, on ju je poznavao i molio. U njoj je izražena njegova vjera u Božju ljubav, njegova ljubav prema Božjoj ljubavi. Njegov je život bio nepretano stremljenje prema toj ljubavi, neprekidna želja da ljubavlju odgovori na ljubav.

Molitva i zahvala

Svemogući, presveti, svevišnji, najviši Bože, Oče
sveti i pravedni, Gospodine, Kralju neba i zemlje,
zahvaljujemo ti radi tebe samoga, što si po svojoj
svetoj volji i po jedinome svome Sinu s Duhom
Svetim stvorio sve duhovno i tjelesno, i što si nas,
stvorene na svoju sliku i priliku, postavio u raj. A
mi smo pali po svojoj krivnji.

I zahvaljujemo ti, kao što si nas po svome Sinu
stvorio, da si tako, po svojoj svetoj ljubavi kojom
si nas ljubio, učinio da se on, pravi Bog i pravi
čovjek, rodi od slavne vazda Djevice, prebalžene
svete Marije, i što si htio da kao zarobljenici budemo
otkupljeni njegovim križem, krvlju i smrću.

I zahvaljujemo ti što on, Sin tvoj, ima doći u slavi
svoga veličanstva, da osuđenike koji se nisu obratili,
niti su te spoznali baci u oganj vječni, a onima koji
su te spoznali, koji su te štovali i u pokori ti služili,
da reče: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega,
promite kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka
svijeta.”

A budući da mi, bijedni i grešni, nismo vrijedni ni
da tvoje spomenemo ime, molimo i zaklinjemo da
Gospodin naš Isus Krist, tvoj ljubljeni Sin u kojemu
ti je sva milina, skupa s Duhom Tješiteljem tebi
zahvaljuje, kako je tebi i njemu po volji, mjesto
svih, jer je on tebi dostatan za sve i po njemu si
nam toliko dobra učinio. Aleluja.

Ova molitva iz 23. poglavlja “Nepotvrđenog Pravila”, može se s pravom nazivati “Euharistijskom”, jer je sva prožeta općim izražavanjem havle koja obuhvaća sve stvoreno i svu povijest..

Pohvala Bogu

Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš.
Ti si jak, ti si velik, ti si svevišnji.
Ti si svemoguć kralj.
Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima.
ti si dobro, svako dobro, najveće dobro, Gospodin
Bog živi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav.
Ti si mudrost, ti si poniznost, ti si ufanje, ti si ljepota,
ti si blagost, ti si sigurnost, ti si mi spokojstvo, ti si
radost, ti si nada naša i veselje.
Ti si pravednost, ti si umjerenost, ti si sve naše
bogatstvo od zasićenosti.
Ti si ljepota i blagost, ti si moje utočište.
Ti si mi čuvar i branitelj, ti si zaklon moj.
Ti si rashlada.
Ti si naša nada, ti si vjera naša.
Ti si naša ljubav.
Ti si sva naša naslada, ti si naš vječni život: veliki i
divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.

Ovu je molitvu Franjo napisao nakon što je na tijelo primio sv. rane, pa je ona najviše plod njegova mističnog iskustva.

Kao pravi zaljubljenik, Franjo zaboravlja sama sebe, da bi potpuno uronio u razmatranje ljubljene osobe, veliča njezine kavlitete i prednosti koje ga toliko privlače, da ta osoba postaje za njega jedini razlog života.

Sv. Kamilo de Lellis

Govoriti o tom svecu znači govoriti o kršćanskoj ljubavi prema bolesnicima, o brizi za one koji po bolnicama na ležaju boli trpe i pate. Kako god ta bol zna biti teška, mučna, dosadna i neugodna, ona postaje divna kad se nad nju sagne milosrdna samaritanska ruka. Svojom Družbom za dvorbu bolesnika sv. Kamilo de Lellis silno je umnožio takve ruke.

Kamilo de Lellis, sin jednog časnika, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzima u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj. Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom što mu je otac radi službe često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek 12 godina, dakle, u času kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji.

Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao baš nikakve volje. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac mu je bio na sto muka pa ga je uvukao u vojsku. Tada to nije bila neka redovita državna već plemićka vojska u kojoj je bilo avanturista svake vrste i boje.

Kad se spremala glasovita lepantska bitka, tome su se vojnome pohodu htjeli pridružiti i otac i sin de Lellis. Na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik je de Lellis naglo obolio i umro, a bolest zahvati i sina mu Kamila. Kod njega se radilo o groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, ali što se kasnije pretvorilo u trajnu neiscjeljivu ranu na desnoj nozi. Kamilo se našao u nevolji videći kako mu se noga gnoji i ne zacjeljuje. U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje nešto poboljšalo i on brzo zaboravi na svoj zavjet. Još uvijek je bio lakomisleni momak koji je život i obećanja premalo ozbiljno shvaćao. Umjesto u samostan htio se pridružiti vojsci što je kod Lepanta izvojevala veliku pobjedu nad Turcima. No rana na nozi bi zapreka da se to ostvari.

Kamilo se tada uputi u Rim u bolnicu Sv. Jakova na liječenje. Nije to bila bolnica u današnjem smislu te riječi, već više ubožnica, sirotište, u kojem su nalazili utočište bolesnici, siromasi, prosjaci, ali u njoj je znalo biti i neugodnih tipova. Takav je bio i naš Kamilo de Lellis koga zbog nediscipliniranosti, svadljivosti, strastvenog kartanja moradoše brzo otpustiti.

Ne mogavši baš na ulicu, Kamilo se opet javio u vojsku. Taj put je stupio u venecijansku vojsku te s brodovljem Republike sv. Marka, a u borbi protiv Turaka, došao je sve do Kotora. Kasnije prijeđe u španjolsku vojsku te sudjelovaše na jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi. Nalazeći se na moru u strašnoj oluji, gledajući smrti u oči, sjeti se opet svoga nekadašnjeg zavjeta te ga ponovno obnovi. Ako iz oluje izvuče živu glavu, postat će franjevac. Glavu je doduše izvukao živu, ali je na zavjet opet zaboravio. Predavao se i dalje svojim strastvenim igrama te je prokartao i prokockao sav novac što ga je u vojsci zaslužio, vojničku kabanicu, pa čak i košulju. Tko bi se onda mogao nadati da će od tako bijedna čovjeka jednom postati najveći prijatelj bolesnika i svetac? No, što je kod ljudi nemoguće, kod Boga je moguće. Što ne može narav sama, može potpomognuta milošću odozgora.

Kamilo je pao na prosjački štap. Neki mu je čovjek tada našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Rad ispočetka Kamilu nije baš osobito prijao. Nikakvo čudo, kad je naučio posve drugačije živjeti. No, vidio je da dotadašnjim načinom više ne može i ne smije živjeti, svladao se, prionuo uz posao i tada prvi put u životu poče osjećati neko smirenje i unutarnje zadovoljstvo. Kod posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga stoga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. Kapucini ga zbog zloćudne rane na nozi proglasiše ipak neprikladnim za svoj red i otpustiše.

Kamilo ode opet u Rim u bolnicu Sv. Jakova. Prošlo je više od tri godine dok mu noga nije opet zarasla. Vratio se tada kapucinima, ali rana se opet otvori, i on, iako je želio, nije mogao položiti redovničke zavjete. Sad mu je bilo posve jasno da od njegova kapucinskoga zvanja neće biti ništa pa se konačno vratio u bolnicu Sv. Jakova gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo prvi put došao i zbog slaba vladanja morao biti otpušten. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti. Bio je na najboljem putu da u Božjem svjetlu pronađe svoje životno poslanje.

Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. Ti su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti istom i uzvišenom kršćanskom idealu. Taj tako plemeniti i idealni plan u bolnici, na žalost, nije naišao na dobar odjek pa je stvorio pravi razdor. Najbolje namjere, najnesebičniji planovi, ali uslijed ljudske uskrogrudnosti naiđoše na otpor. I samome Kamilovu ispovjedniku sv. Filipu Neriju činilo se preuzetnim da jedan neizobraženi laik postane voditelj jedne zajednice. Kamilo se kao pravi svetac, međutim, nije dao ničim smesti. U dobi od 32 godine još jednom sjede u školske klupe i poče marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme moralno dozrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, a i nešto teologije, bio je g. 1584. zaređen za svećenika.

Sv. Filip Neri je ipak još uvijek držao da Kamilo de Lellis nije prikladan za osnivanje jedne družbe te da za to i nema pravoga poziva od Boga. No, tadašnje su prilike upravo vapile za družbom koja će se posvetiti dvorbi bolesnika. Njih je bivalo sve više, ali nije bilo onih koji bi ih u pravom duhu dvorili.

Bolnica Sv. Jakova u Rimu nije shvaćala Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti je. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao pa g. 1591. papa Grgur XIV. odobri i kanonski podigne novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.

I tada poče blagotvorno djelovanje njegovih redovnika s crvenim križem na habitu. Kamilo je prednjačio svojim primjerom, dobrotom, ljudskošću i milosrđem prema bolesnicima. Kad se radilo o dobru bolesnika, za njega nijedan posao nije bio ponižavajući, nijedna usluga nešto odvratno.

Svečev je stav prema bolesnicima bio vrijedan svakog udivljenja. On je bio najčvršće uvjeren da u patniku služi samome Kristu pa je koji put, promatrajući bolesnika upadao u zanos. Kad ga je koji bolesnik molio za kakvu uslugu, odgovorio bi mu: »Ti me ne trebaš za to moliti, već zapovijedati, jer ja sam tvoj sluga!« Stoga je svetac svoje služenje bolesnicima često obavljao klečeći.

Jednom je sam Papa posjetio bolnicu Santo Spirito, gdje je Kamilo najradije boravio i radio. On se nije dao smesti u svome poslu zadržavši na sebi i svoj bolesnički haljetak. Netko mu je zbog toga prigovorio da je to pomanjkanje poštovanja prema Papi. Kamilo je odvratio: »Kako? Kad sam zaposlen oko samoga Krista, mogu li se brinuti još i za njegova namjesnika?« U tome je sva mistika Kamila de Lellisa. On je u bolesnicima gledao, susretao, doživljavao samoga Krista, zato je tom službom bio prožet kao kakvim bogoslužjem.

Tako silna požrtvovnost i ljubav prema bolesnicima postala je zarazna pa je red Kamila de Lellisa procvao brojnim idealnim zvanjima. To je pak djelatnost reda proširilo i na druge gradove: Napulj, Milano, Genovu itd. Redovnici Kamila de Lellisa imali su poseban dar za službu onima već na umoru pa ih je puk počeo nazivati »braćom dobre smrti«.

Kad je Henri Dunant kasnije osnovao društvo Međunarodnog crvenog križa, imao je pred očima redovnike sv. Kamila koji su g. 1595. na bojištu u ratu protiv Turaka prvi put obavljali onu službu što će je kasnije obavljati pripadnici Crvenoga križa.

Mnogi su redovnici kamilijanci umrli dvoreći okužene od kuge, postavši tako mučenici ljubavi prema bližnjemu, a i izvor posebnog blagoslova za svoj red. Njihova je ljubav prema bolesnicima po uzoru njihova utemeljitelja bila upravo nezasitna. On je govorio: »Kad više ne bi bilo nikakvih bijednika, morali bismo kopati sve do središta zemlje samo da ih pronađemo.«

U njegovu životopisu čitamo također kako se svetac jednom brodom vraćao iz Genove u Napulj. Na brodu su mornari svojim besramnim razgovorima na račun žena i djevojaka prevršili sve moguće granice najosnovnije pristojnosti. Svetac im je tad progovorio: »Zar se ne bojite Božje kazne? Zaslužujete da vas Bog skupa s brodom potopi u dubinu morsku. Ako ne promijenite svoj život, to će vam se i dogoditi!«

Bezobrazni se mornari nisu ništa obazirali na te ozbiljne riječi te su ismijavali sveca i dalje nastavili sa svojim gadarijama. Još iste godine stigla ih je Božja kazna. Kad se njihov brod u pratnji grofa Mirande nalazio na putu prema Španjolskoj, doživio je u Lionskom zaljevu na Mediteranu brodolom te je s cijelom posadom potonuo. Spasio se jedan mornar koji je svoje drugove prekoravao zbog njihova nemoralna života.

Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati što pješke što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi pa bolest želuca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnost i od neke subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. God. 1607. dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.

Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi sv. Magdalene. Papa Leon XIII. proglasio je sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih. Taj divni svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivaše pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela. Rimski hodočasnik, koji u crkvi Sv. Magdalene kleči na Kamilovu grobu, zna da kleči pred posmrtnim ostacima jednoga od najvećih karitativnih radnika, diva nepatvorene kršćanske ljubavi. Njegov je život i djelo u povijesti Crkve jedna od najsjajnijih stranica.

Blaženi Ivan Pavao II.

Blaženi Ivan Pavao II. (lat. Beatus Ioannes Paulus PP. II; građansko ime: Karol Józef Wojtyła Rođen je u Wadowicama, 18. svibnja 1920. a umro u Vatikan, 2. travnja 2005. god.Ivan Pavao II. jedan je od velikih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakteriziraju sljedeće značajke: jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća; prvi papa iz jednoga slavenskoga naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektronskih medija (poglavito TV), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu “kultura života” na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: “Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.” Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo kršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motuprija i više knjiga. Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. godine svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te proglasio njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada.

»Iz oporuke Ivana Pavla II.:

Bdijte, jer ne znate u koji će dan doći naš Gospodin (usp. Mt 24, 42) – te me riječi podsjećaju na posljednji poziv, koji će se dogoditi u trenutku u kojem će to htjeti Gospodin. Želim Ga slijediti i želim da me sve ono što je dio moga zemaljskog života pripravi na taj trenutak. Ne znam kada će on doći, ali poput svega, i taj trenutak polažem u ruke Majke moga Učitelja: Totus tuus«.

»U iste majčinske Ruke stavljam sve i sve one s kojima me povezivao moj život i moje zvanje. U te Ruke prepuštam ponajprije Crkvu, a također moju naciju i cijelo čovječanstvo. Zahvaljujem svima. Sve molim za oproštenje. Molim i za molitvu, kako bi se Božje milosrđe pokazalo većim od moje slabosti i nedostojnosti«.

»Izražavam najdublje pouzdanje da će mi Gospodin, unatoč svoj mojoj slabosti, udijeliti svaku potrebnu milost da se prema Njegovoj volji suočim sa svakom zadaćom, kušnjom i patnjom koju će htjeti tražiti od Svoga sluge, u tijeku života. Također imam povjerenja da nikada neće dopustiti da bih, preko kakvoga mojega stava: riječi, djela ili propusta, mogao izdati svoje obveze na ovome svetom Petrovu sjedištu«.

»Svatko mora na pameti imati perspektivu smrti i mora biti spreman stati pred Gospodina i Suca – i istodobno Otkupitelja i Oca. I ja, dakle, o tome stalno promišljam, povjeravajući taj odlučujući čas Majci Kristovoj i Crkve – Majci moje nade«.

»On sam odučit će kada i kako moram završiti svoj zemaljski život i pastoralnu službu. U životu i u smrti Totus tuus po Bezgrješnoj. Prihvaćajući već sada tu smrt, nadam se da će mi Krist dati milost za posljednji prijelaz, to jest ‘moj’ Uskrs«.

„Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu!“

„Plašio sam se prihvatiti ovaj izbor, ali učinio sam to u duhu poniznosti i u punom povjerenju u Njegovu Presvetu Majku, Presvetu Djevicu.“

„Ne bojte se, otvorite štoviše, širom otvorite vrata Kristu, njegovoj spasiteljskoj moći. Otvorite granice država, gospodarske i političke sustave, prostrana polja kulture, civilizacije i razvoja. Ne bojte se. Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna.“

U njegovom se životu dogodilo otajstvo „čudesne razmjene između Boga i čovjeka“, kako je govorio o svećeništvu: „Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe“. Život, ali i smrt Ivana Pavla II. bili su zrcalo Isusa Krista u svijetu. Od tog sam trenutka prepustio Gospodinu da me vodi putovima koje je On otvarao preda mnom dan po dan.“ (Ivan Pavao II., Dar i otajstvo, str. 45; Giovanni Paolo II., Vi racconto la mia vita, str. 31-32).

Don Karol je iz Krakova krenuo autobusom, ali u jednom je trenutku put morao nastaviti pješice. Usput ga je povezao neki seljak u svojim kolima. Stigavši na granicu župe, želio je sići: kleknuo je, poljubio zemlju i pomolio se za sve svoje nove župljane, nasljedujući tako primjer Ivana Marije Vianneya, slavnog Arškog župnika. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 40)

Župljani su ostali duboko pogođeni njegovom izvanrednom pobožnošću prema Euharistiji, koja se očitovala u dugačkim klanjanjima pred Presvetim Sakramentom. Među ljudima se počelo pričati kako njihov mladi svećenik provodi mnoge noći pred Presvetim, pa su počeli „špijunirati“ njegova bdijenja gledajući kroz prozor crkve: često su ga vidjeli pred oltarom, kako leži na golom podu raširenih ruku u obliku križa, bez obzira na to koliko je bilo hladno. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 41 i 157).

Doslovno je gutao knjige, koristeći svaku prigodu za čitanje. A da bi mogao čitati i u autu, dao si je na stražnje sjedište postaviti svjetiljku. Jedna anegdota u vezi s tim kaže da mu je za vrijeme jednih praznika jedna gospođa na glas čitala jednu knjigu, njezina kćerka drugu, dok je on sam čitao treću. (usp. Sławomir Oder, Perché è santo, str. 52)

U Krakovu je radio u kapeli biskupske rezidencije, gdje je mogao studirati i moliti bez previše ometanja, a da bi ostao što više koncentriran ponekad je čitao s nogama uronjenima u hladnu vodu. Mnogi su ga mogli vidjeti kako kleči pred pisaćim stolom koji se i danas nalazi s lijeve strane svetohraništa. Za njega je molitva uvijek bila izvor snage i nadahnuća, tako da je čak i za vrijeme pauze između predavanja odlazio u kapelu na brzu duhovnu okrepu.
(usp. Sławomir Oder, Perché è santo, str. 52-53)

U svim fazama života Karol Wojtyla je živio potpuno siromaštvo. Često je dijelove svoje odjeće davao siromašnima, a tko bi mu kao nadbiskupu dao kakvu omotnicu s novčanim prilogom, mogao je biti siguran da će je on, bez da je i otvori, dati nekom tko je u potrebi. Ponašao se tako zbog želje da se potpuno suobliči Kristu, a taj stav je svoj korijen imao u dubokoj nutarnjoj slobodi koja se odnosila i na osobe, na stvoreno, na sve materijalne stvari.
(usp. Sławomir Oder, Perché è santo, str. 144)

Kao mladi svećenik redovito je služio sv. Misu u jednom ženskom samostanu. Jednog dana redovnice su primijetile da je odjeven neprikladno za zimsko vrijeme, pa su mu odlučile napraviti debeli vuneni pulover. No već sljedeći tjedan, Wojtyla se pojavio bez tog komada odjeće, kojeg je dao jednom siromahu.

Jedne nedjelje dok je bio kapelan u Krakovu, vjernici su ga podulje čekali da dođe služiti sv. Misu. Došao je samo nakon što mu je sakristan, pošavši ga tražiti, posudio svoje cipele. Naime, večer ranije, mladi je kapelan poklonio jedini par cipela koje je imao jednom studentu koji nije imao nikakve.
(Sławomir Oder, Perché è santo, str. 143).

Wojtyla je uvijek nosio skromnu odjeću i odbijao je zamijeniti je i onda kad je već bila istrošena. Ako bi se poderala, tražio je da se zakrpa. Imao je samo jedan kaput u koji je zimi stavljao podstavu koju bi onda vadio u proljeće i jesen. Zapravo, osim reverendi, u njegovom su ormaru bile samo jedne hlače i nekoliko košulja. Iako nije posjedovao ništa, često je kao nadbiskup pozivao domaćicu: „Idi u moju spavaću sobu i sredi mi osobne stvari. Imam ih previše. Najistrošenije ostavi meni, a one bolje daj potrebnima“. A nekad je i sam vodio siromahe u svoju sobu, otvorio bi ormar i rekao neka uzmu što im treba. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 145-146

Postavši Papom, nipošto nije ublažio strogost prema sebi. Jednom dok je bio na odmoru u brdima, redovnice su primijetile da mu je donje rublje istrošeno toliko da je iritiralo kožu. Pobrinule su se da se ono zamijeni novim i na svoje iznenađenje, čule su od Pape prijekor zašto su to učinile. Ako bi mu se čarape poderale, tražio je da se zakrpaju, a svoje suradnike je pozivao da nove daju onome tko je potrebniji od njega. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 147)

Duboko ga je pogađala ljudska bijeda. Pokazuje to, među brojnim primjerima, i događaj koji se zbio za vrijeme pastoralnog pohoda u Brazil, gdje je ostao duboko dirnut krajnjom bijedom jedne obitelji. S prsta si je skinuo prsten i poklonio majci te djece. Bio je to zlatni prsten koji je primio od Pavla VI. prilikom imenovanja za kardinala. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 147-148)

Molitva je predstavljala bitni izvor iz kojeg je Ivan Pavao II. crpio duhovnu snagu za svakodnevni život. Njegovo se svećeničko služenje hranilo trajnim i posebnim kontaktom s Bogom, iz kojeg nikad nije izuzeo pripravu za slavljenje sv. Mise. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 154)

Na jutarnju sv. Misu pripremao se od prethodne večeri, moleći na latinskom molitve priprave. Kad bi se probudio tijekom noći, prisjećao bi se nakana na koje će dan kasnije služiti Misu. „Kad bi Sveti Otac došao u sakristiju“, pripovijeda jedan od ceremonijara, „odmah bi kleknuo ili, posljednjih godina pontifikata, ostajao u sjedalu i molio u tišini. Molitva bi trajala deset, petnaest ili dvadeset minuta i činilo se da Papa nije prisutan među nama. U jednom bi trenutku podigao desnu ruku i mi bi se približili da ga odjenemo u apsolutnoj tišini. Uvjeren sam da se Ivan Pavao II., prije nego bi se obraćao ljudima, obraćao – ili bolje razgovarao – s Bogom. Prije nego bi ga predstavljao, molio je Boga da može biti Njegova živa slika pred ljudima. Isto se zbivalo i nakon sv. Mise: čim bi odložio sveto ruho, kleknuo bi u sakristiji i molio.“ (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 155)

„Ja za vrijeme Mise nisam ganut, preko mene se ona događa. Ja sam ganut prije i nakon nje“, povjerio je jednog dana Ivan Pavao II. jednom prijatelju. I mnogi svećenici i biskupi koji su mogli koncelebrirati s njim toga su apsolutno svjesni: „Njegova Misa je bila vrijeme istinskog susreta s Kristom žrtvovanim i uskrslim na oltaru. Služio je Misu uvijek s velikom pobožnošću i pažnjom. Nakon službe Riječi, ostajao je dugo u razmatranju, za vrijeme čega je vladala apsolutna tišina. Sveti Otac nije gledao nikoga, bio je duboko usredotočen, a isto se događalo i nakon pričesti. Klanjanje, koje je trajalo dugo, nikome se nikad nije činilo previše napornim: postojao je osjećaj iskustva koje nije od ovog svijeta.“   (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 155-156)

Klanjanje Presvetom Sakramentu predstavljalo je za njega trenutak potpunog odvajanja od stvarnosti kako bi se predao u Gospodinove ruke. Kad god bi prolazio pored svoje privatne kapele, ušao bi i zaustavio se pred Isusom. Posebno je bila dirljiva posljednja proslava svetkovine Tijelova koju je 2004. predvodio Sveti Otac. Papa više nije hodao i njegovo je sjedalo bilo pričvršćeno na vozilu određenom za procesiju. Pred njim je na klecalu bila izložena pokaznica s Presvetim Sakramentom. Malo nakon polaska, Ivan Pavao II. se obratio ceremonijaru moleći ga da mu pomogne da klekne. Ovaj mu je obazrivo objasnio da bi to bilo vrlo rizično. Nakon nekoliko minuta, Papa je ponovio: „Želim kleknuti“, dobivši odgovor da pričeka. Ali nekoliko trenutaka kasnije Wojtyla je zavapio odlučno, gotovo vičući: „Ovdje je Isus. Molim Vas.“ Nije bilo moguće suprotstaviti mu se, pa su ga dva ceremonijara podigla i premjestila na klecalo. Ne mogavši se održati na nogama, Papa se pokušao podržati rukama zgrabivši rub klecala, ali morali su ga brzo vratiti na sjedalo. Bilo je to veliko svjedočanstvo vjere: iako je tijelo otkazalo, želja je bila čvrsta. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 159-160)

Život Karola Wojtyle predstavlja zadivljujuću sintezu molitve i djelovanja. U svim teškim situacijama Ivan Pavao II. je u molitvi tražio jasnoću za put koji slijediti. Kad ni suradnici nisu imali rješenja kakvog problema, Ivan Pavao II. bi ih, smiren i s pouzdanjem, poticao: „Naći će se kad budemo više molili!“ O svojim problemima i teškoćama s nikim nije razgovarao; rješavao ih je samo s Bogom. O svojoj molitvi, o tajni svojih odnosa s Bogom i Presvetom Djevicom nikad nije govorio. Tako da je molitva s vremenom postala njegov dah, ritam njegova srca. (usp. Sławomir Oder, Perché è santo str. 152-153, Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 25, 69, 105)

Osobitu je odanost gajio prema Blaženoj Djevici Mariji, Njoj je povjeravao sve, cijeli svoj život, a napose svoje trpljenje. Nije prolazio dan bez krunice, a posebno ju je častio u svibnju – svaki da je s tajnicima pjevao Litanije Majci Božjoj. Svake prve subote u mjesecu predmolio je krunicu s vjernicima u dvorištu vatikanske palače, uz izravni prijenos na Radio Vatikanu. Prigodom Marijinih blagdana bio je sretniji, više je zračio. Svaki dan joj je zahvaljivao, posebno svake godine 13. svibnja kad je u 17 sati u krugu svojih tajnika slavio Svetu Misu, kao i na Staru Godinu kad je Majci Božjoj povjeravao novu godinu.  Majka Božja za njega je bila kao u litanijama – toranj Davidov, škrinja zavjetna i zdravlje bolesnih. Svim velikim marijanskim svetištima Papa je darovao ili zlatnu ružu ili zlatnu krunicu. Nakon atentata, u krunu kipa Gospe fatimske u Fatimi dao je ugraditi metak kojim je pogođen, a svoju okrvavljenu štolu ostavio je u svetištu Gospe Čenstohovske u Poljskoj. A gesta iz Godine Velikog jubileja 2000. govori više od riječi: kad je Papa u Fatimi 12. svibnja pred kip Majke Božje položio svoj papinski prsten s natpisom: „Totus Tuus“. (usp. Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 79, 103-105, 107)

Molitva je označavala ritam njegovog dana. Prije jutarnje Mise, u sobi je molio krunicu, ispružen na podu u obliku križa. Zatim osobne molitve, razmatranja u kapeli, pa Misa.  Prije audijencija i susreta – klanjanje. Odlazio je u kapelu i prije i poslije svakog obroka. Svaki dan je molio za darove Duha Svetoga molitvu koju ga je naučio njegov otac. Svaki dan je molio čitav niz litanija: litanije svih svetih, litanije Majci Božjoj, litanije Srcu Isusovom. Svakog petka je na terasi molio Križni put. Kad je želio malo biti sam, kad je imao kakav problem koji je želio podijeliti s Bogom, oblačio je ogrtač i odlazio na terasu. (Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 61)

Ispovijedao se jednom tjedno, pričest je primao svakoga dana. Jedinstvo s Bogom bio je njegov život, njegova svakodnevica. On je pripadao svijet, ali prije svega pripadao je Kristu. Kad bi izlazio javno slaviti Misu, kad je odlazio na susrete s državnicima, na opće audijencije srijedom ili u neku župu, putem dok je išao od svog stana uvijek je hodao u tišini, uronjen u molitvu izvan dosega suradnika, odsutan. Nije dopuštao da ga se ometa. Sličnih trenutaka bilo je svaki dan na desetke, kad bi se jednostavno odvojio od stvarnosti i ušao u drugi svijet, u duboki odnos s Kristom. Tajnici su znali da ga tada ne smiju ometati, jer je bio s Bogom. Sjedinjen s Njim na poseban način; usredotočen, zatvorenih očiju. A onda, kad bi ih otvorio, nazirala se istinska dubina molitve. (usp. Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 85, 127-128)

Jedan od primjera je ovaj: U svibnju 1992., prije slavlja sv. Mise na jednom sajmu u Italiji, Papa je otišao u kupaonu, ali je kasnio s povratkom u prostor uređen za sakristiju. Zabrinut, jedan od suradnika pošao je provjeriti situaciju i, kroz poluotvorena vrata, vidio je Ivana Pavla II. u pretprostoru wc-a, kako kleči u molitvi oslonjen na umivaonik. Jedan drugi svjedok, dok se nalazio u Castel Gandolfu, pogreškom je ušao u ostavu i našao se pred Papom uronjenim u molitvu. (Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 62; Slawomir Oder, Perché e santo, str. 158).

Jedan prijatelj poljak koji je radio u Rimu morao je u njegovoj privatnoj kapeli na hladnom mramornom podu postaviti drvenu podlogu, jer je Wojtyla čitave sate provodio ispružen na zemlji s raširenim rukama u obliku križa. Osvjedočio se to i nadbiskup Rubiano u Columbiji: jedne večeri za vrijeme posjeta toj zemlji, Papa, umoran, oprostio se rekavši da se želi poći odmoriti. Nešto kasnije, kardinal je pošao u kapelu provjeriti je li sve spremno za sutrašnji dan i otkrio je Ivana Pavla II. ispruženog na podu u molitvi. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 158-159)

Svaki dan je molio za biskupe koje je posvetio, svećenike koje je zaredio, za cijelu Rimsku kuriju, a pored klecala je imao popis s njihovim imenima. Tajnici su mu na klecalo u kapelu svake večeri stavljali molbe ljudi iz cijelog svijeta da Papa moli za njih, s njihovim imenima, nazivom države i nakanama, a on bi ih ujutro sve čitao i prikazivao Bogu. Za vrijeme općih audijencija Ivan Pavao II. je molio za svaku skupinu, i za svaku pojedinu osobu koju je susreo, često ostavljajući dojam kao da se odvojio od stvarnosti, dok su mu se usne pomicale u tihoj molitvi. (usp. Slawomir Oder, Perché e santo, str. 92, 166;  Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 64)

Prema svecima je gajio posebnu pobožnost. U njegovoj su kapeli na stoliću pored oltara bile izložene mnoge relikvije: komad pravog Isusovog križa, tjelesni ostaci sv. Petra, sv. Stanislava, sv. Karla Boromejskog i brojnih drugih svetaca i blaženika. Svako jutro nakon doručka odlazio bi ih častiti; svaku bi poljubio i ostao u molitvi. A kad više nije mogao hodati tajnici su ga vozili u stolcu na kotače, uvijek se zaustavljali blizu njih na način da ih je Papa mogao poljubiti. U namjeri da vjernicima ponudi šarolik mozaik uzora koje nasljedovati, za svog je pontifikata Ivan Pavao II. proglasio 483 sveca i 1345 blaženika. U dva velika fascikla koja je držao u spavaćoj sobi čuvao je životopise svakog od njih i često ih iznova čitao kako bi se nadahnjivao u vršenju kreposti. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 163; Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol,  str. 70-71)

 Ivan Pavao II. – U znaku križa

Pontifikat Ivana Pavla II. je uistinu bio u znaku patnje, počevši od dramatičnog 13. svibnja 1981. Znakovito je da je dan ranije osobno blagoslovio novo vozilo hitne pomoći Vatikanske liječničke službe. Dok ga je škropio svetom vodom rekao je: „Blagoslivljam također i prvog pacijenta koji će koristiti ovo vozilo“, ne sluteći da će dvadesetičetiri sata kasnije to biti upravo on. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 94 i 176)

Svaki tjelesni problem za njega je predstavljao točku za osobno razmatranje: „Pitam se što mi Bog želi priopćiti ovom bolešću“, odgovorio je jednom liječniku koji ga je pitao kako se osjeća. Jednom je rekao: „Napisao sam mnogo enciklika i apostolskih pisama, ali shvaćam da samo svojim trpljenjima mogu doprinijeti i bolje pomoći čovječanstvu. Pomisli na vrijednosti boli pretrpljene i prikazane s ljubavlju!“ Trpljenje je doživljavao kao oblik davanja zadovoljštine i kao dar samog sebe čovječanstvu. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 177-178).

Kad nije bilo bolesti po kojoj bi živio iskustvo boli, on je sam svom tijelu zadavao muke i mrtvljenja. Osim propisanih postova koje je obavljao krajnje strogo posebno kroz korizmeno vrijeme kad je hranu svodio na samo jedan obrok dnevno, uzdržavao se od jela i prije podjeljivanja svećeničkih i biskupskih ređenja. I ne rijetko je čitave noći provodio u molitvi ispružen na podu. Kako su mogli vlastitim ušima čuti bliski suradnici, i u Krakovu i u Vatikanu, tvrde da se Karol Wojtyla bičevao. U ormaru, među reverendama, na vješalici je bio obješen jedan poseban  pojas za hlače, koje je koristio kao bič.
(Slawomir Oder, Perché e santo, str. 178-179)

Kristovu muku, u svjetlu koje je promatrao vlastito trpljenje, simbolično je obnavljao svakog petka molitvom Križnog puta. To je bilo njegovo duboko iskustvo i njegov zavjet za dar otkupljenja. U Vatikanu ga je molio u privatnoj kapeli ili na terasi iznad papinskog stana. Ali u kapeli u Castel Gandolfu nije bilo postaja, tako je tijekom ljetnog odmora Papa potajno odlazio moliti pred postaje Križnog puta koje je slučajno otkrio u hodniku blizu blagovaonice, a koji se inače ne koristi. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 179-180; 77)

Vjernost u kojoj je ostao postojan sve do smrti. Dan prije smrti, 1. travnja 2005. oko deset sati ujutro Ivan Pavao II. je pokušavao reći osobama koje su bile uz njega nešto što one nisu razumjele. Visoka temperatura, krajnja muka pri disanju činili su nemogućim da izgovori i jednu riječ. Tako su mu donijeli list papira i olovku, na koji je Papa napisao da je petak i želi moliti Križni put. Jedna od prisutnih sestara počela je tada čitati glasno dok se on, ne bez napora, križao na početku svake postaje. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 180)

Sveti Otac je bio mistik. Mogao se izdići iz ovog svijeta. I tada ne bi reagirao na okolinu. Nije ga ometala buka, žamor, osobe koje su se motale oko njega. Tajnik Ivana Pavla II. vlč. Mieczyslaw Mokrzycki svjedoči: „Svaki put kad se Sveti Otac odvajao od onog što se događalo oko njega i prelazio u jednu drugu dimenziju, u dimenziju molitve i potpune povezanosti s Bogom, mislio sam da je to svetost, ta posebna povezanost s Kristom. Zatim sam gledao ljude koji bi izlazili sa susreta sa Svetim Ocem preobražene, pune snage. Znao sam da je u njemu morao postojati sveti izvor. Jedan veliki dar koji je davao plod kako u susretima s malima tako i s velikima ovog svijeta. Ponekad je bio dovoljan trenutak, prolaz Svetog Oca ili njegov pogled. Za vrijeme hodočašća promatrao sam reakcije ljudi. Netko bi plakao od radosti i vikao: „Pogledao me je!“ Netko drugi bi ostao nepomičan. Poput tih ljudi, i ja sam osjetio u Svetom Ocu Gospodina koji prolazi. Bilo je kao da Njegova sjena prolazi među masom.“ (Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol,  str. 63, 72-73)

Životni put Karola Wojtyle crpio je svoje svjetlo i svoje ishodište najprije iz potpunog prianjanja uz Krista, iz sigurnosti da je u Njegovim rukama i da ne može biti nikad lišen Njegove ljubavi. Jedna duhovnost izražena izvanrednom snagom po riječima sv. Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist!“.

Posjet Hrvatskoj