Autobusi


busevi2

 

Autobus bez rednog broja

Slušam neki dan na HKR-u oduševljene hodočasnike koji su se vratili iz Rima gdje svaki govori koji je broj autobusa bio, a ja se odmah sjetih našega posebnog autobusa kojim smo se mi vozili u Rim.

S prijeda na vjetrobranu piše između slike srca Isusova i Marijina AMBULANCE što mu je valjda ime, a na vrhu po dvije plave rotirke kakve imaju vozila prve pomoći, dok sa strane velikim slovima “NEPROFITNA UDRUGA ZA OSMIŠLJAVANJE ŽIVOTA INVALIDIMA JOB” i telefonski broj prepun brojeva 13, jer je praznovjernima to nesretan broj, ali za vjernoga Joba je dobar kao i svaki drugi, čak u nekim primjerima i spasonosan
(Isus + 12 apostola=13 …).

Kada je taj autobus stigao u četvrtak, 6. 11. 2003. ispred željezničkog kolodvora već je bio skoro pun, a sa strane smo čuli kako velečasni Dragec sigurno kasni jer je putem išao pokupiti neke putnike.

Ubrzo smo vidjeli toga veseljaka kako navlači rukavice i spušta rampu sa strane koja služi za podizanje i spuštanje putnika koji sjede u invalidskim kolicima.

Nas četvorica koji smo se prvi puta pridružili dočekani smo kao 4 bogoslova, jer je Boris nešto krivo prenio Marijeti, kako to već Boris zna dogovarati;), a kako smo imali gitaru, dogovorno smo zauzeli zadnja sjedala. Iza nas je bio dio busa u kojem je WC i kuhinja sa policama, štednjakom i hladnjakom gdje se smjestila logistička ekipa.

S lijeve strane su kreveti posebno napravljeni da se može zavezati onaj koji leži kako ne bi ispao u zavoju.

Ono što sam odmah zapazio je da osim invalida naš sastav čine i bakice koje se istina jako dobro drže, ali kasnije smo doznali da imaju skoro 90 godina.

I što se tu moglo nego zapjevati jednu našu da se uvježbamo do Rima, pogotovo što je vozač vlč. Dragec rekao “ak’ je nekome zima, bit će toplije kada se budemo približavali Rimu”. I istina nakon par viceva nikome nije bilo hladno osim našim prijateljima u kuhinji, jer je šiber bio lagano otvoren, ali strpljivi Damir je samo stavio kapu, šal i nije se niš’ bunio, pa do Slovenije nismo ništa ni poduzimali.

Inače smo kum Joža i ja planirali mukte otići na ovo hodočašće jer smo si našli kod prijatelja župnika iz Lazia smještaj, ali nismo mi ni znali da Lazio kao grad ne postoji, a kada smo čuli kako je udruga Job nabavila ovaj bus i da skupljaju novce za njegov popravak i za jedan noviji koji je već par mjeseci na carini zbog papirologije, znali smo da ćemo ostati bez novaca ali dragovoljno. “Ah kaj se pak tu može” reko bi moj kum Joža.

Svako neše stajanje na putu započinjalo je fućkanjem, jer je župnik ispričavši jedan vic, navjestio ljudima što raditi kada trebaju toalet i da on ne staje dok ljudi ne fućkaju. Pa tako nakon par sati veselog putovanja svi su počeli fućkati, ali fućkalo ti se ili ne, kada se stane prvo je trbalo otvoriti zadnji dio busa i sa posebnom rampom za spuštanje onih u kolicima jednog po jednog spustiti iz busa, a onda mu i pomoći da dođe do WC-a. Ali zato smo i mi veselo stali na rampu, jer, kao, treba pridržavati kolica bakice Marice (oko 70 godina) da ne skliznu, dok je njena majka Barica (skoro 90 godina) lagano hodajući silazila na prednja vrata.

Stajališta u Italiji uglavnom imaju toalete za invalide što znači u prvome redu da ne treba do njih doći stepenicama dolje ili gore, a i prostor treba biti širi zbog kolica.

Kod Firenze smo počeli moliti krunicu, a osim pjesme između desetki slušali smo i župnika Drageca, koji je vozeći autobus otvorio srce i ganuo sve prisutne, što je trajalo skoro 2 sata.

Naravno da smo se, dok je on pričao držeći jednom rukom volan, a drugom mikrofon, sjetili vica kako je vozač došao u Raj na “bolje” mjesto od župnika, jer dok je župnik govorio svi su spavali, a dok je vozač vozio svi su se molili Bogu, zbog čega je i naš župnik odlučio u Raj doći kao vozač, pa tek onda kao svećenik 😉

Izmolio se tu i koji časoslov i svatko se predstavio i rekao koju o sebi, pa je u veseloj i prijateljskoj atmosferi dočekan ulazak u Rim. Ali tu smo upozoreni da je Rim sveti grad, ali da u njemu nisu svi sveti, pa da pazimo da nam netko ne “pozubači” novčanike i torbice.

U Domus Croata smo ulazeći sa pjesmom samo produžili u kapelicu i na misi zahvalili Gospodinu na divnome danu i sretnom dolasku.

Bilo nam se teško rastati, ali po nas dvojicu kumova je stigao “župnik iz Lazia”, i odvezao nas u svoju faru 80-ak kilometara udaljenu i na 1100 metara nadmorske visine, dok su druga dvojica Boris i Željko ostali kao pripomoć, mada je Željko dobio putem žestoke bolove oko bubrega i skoro cijeli put prestajao.

U jutro, dan drugi, bio je prvi petak u mjesecu i naš župnik udomitelj je posjećivao bolesnike, a mi smo ga trebali čekati da nas odveze do stanice vlaka koja je bila desetak kilometara udaljena. I tako smo čekali i čekali i na kraju jedva stigli u baziliku Santa Marija Magiore, gdje je bio prvi službeni susret svih hodočasnika, predhodno skoro nastradavši od navijača Rome jer su zbog bijelih hodočasničkih šalova i kapa sa trobojnicom mislili da smo navijači Hajduka koji je tih dana igrao u Rimu.

Bilo je ponosno proslaviti misu s Hrvatima koji su je napunili i tek na kraju smo sreli naše Jobovce, koji su jedva uspjeli ući u crkvu. Kada smo se konačno našli ispred bazilike na trgu dobili smo špotanciju da smo im nedostajali i da je pitanje hoće li nas primiti u bus, pa nije bilo druge nego zapjevati neku našu hodočasničku s braćom biskupima i ostalim razdraganim hodočasnicima.

Dolaskom u “Hrvatski dom” odlučili smo pronaći mjesto, pa makar na podu, iako su nam vreće za spavanje ostale doma i nismo ni krenuli u potragu a vlč. Dragec je svoju sobu, a koji broj nego broj 13 odlučio podjeliti s nama na što smo mu bili izuzetno zahvalni pa mu zato nismo dali spati dok ne izmolimo zajedno časoslov.

Subota, dan treći, osvanuo je kišan ali mi smo bili veseli jer idemo u baziliku Svetog Petra na misu i poslije kod našega Pape. Tu je dobrovoljno za guranje kolica priskočila i ekipa sa Hrvatske Televizije, a mi smo ih dobrovoljno odbacili do trga Svetog Petra.

Ulaskom na ulaz za invalide trebao sam ostaviti gitaru i transparent koji smo jedva složili ali iako sam mislio da će gitara možda zatrebati nisam ni slutio da ću zbog toga moći Papi stisnuti junačku ruku i poljubiti je.

Ulaskom u baziliku kum je odmah rekao kako je ponosan što je katolik, a ja sam znao da to ne osjeća samo zbog veličine i ljepote bazilike za čiji doprinos su sudjelovali najbolji umjetnici svijeta kao što je Michelangelo, nego je mislio i na živu crkvu nas ljudi koja se ovaj put slijevala u baziliku sa posebno napravljenim šalovima oko vrata.

Ovdje je za invalide bilo dosta mjesta pa su bili odmah uz oltar i svećenike i tu nam se pridružilo još dvoje troje mladih u kolicima, za koje sam kasnije vidio da su dovedeni u Rim zbog predizborne kampanje i šteta što izbori nisu svaki dan.

Kako su mnogi u kolicima predhodnog dana ostali bez pričesti zbog velike gužve, tako su sada, recimo to tako, bili nagrađeni time što se kardinal Bozanić spustio među njih i pričestio ih.

Na kraju mise svi su krenuli u dvoranu za audijencije i kako smo bili raspoređeni da svaki “zdrav” pomaže jednom u kolicima, tako je i mene dopala ta zadaća da prijatelja Damira proguram kroz gužvu, dok je dotadašnji motor Boris krenuo ispred svih pomoći krčiti put.

I baš kada se ulazilo u dvoranu pita Boris: “Hoću li sada ja preuzeti?”, a odgovor je bio: “Ne buš, ne buš, dušica draga”, jer je nedavno sa nadbiskupskom gimnazijom doveo srednjoškolce i slikao se uz Papu. Ja nisam znao da ćemo doći do samog Pape, ali tako je sudbina htjela, pa smo nakon nekih predstavnika vlasti bili pozvani popeti se prema Svetom ocu.

Za to vrijeme je kum pokušao par puta baku Baricu progurati u našu grupu, ali redari su samo odmahivali, tako da bakica koja je možda par puta bila u Zagrebu i eto sada došla sa 90-ak godina do Rima ustvari ostala uskraćena bližeg susreta sa Papom, donekle i sama kriva, jer nikako nije htjela da ju vozimo u rezervnim kolicima, zato jer može hodati.

Ipak je jedna iz obitelji uspjela doći do Pape, a to je kći Marica, jer je bila u kolicima, a kako je trebalo kolica dogurati uzbrdo slaba Barica to ne bi mogla.

Moj Damir je bio oduševljen susretom sa Papom, a ja time što mi je gitara u garderobi, a slika sa posvetom Pape, koju dobije svaki tko dolazi do Svetog Oca u džepu. Pogledavši u suzne oči od ganutosti naših invalida mogao sam vidjeti i jedan ponos što su i oni nama darovali da pomoću njih dođemo do Pape. I to je upravo ono što je vlč. Dragec govorio da ovakva hodočašća imaju posebne darove svima, jer zdravi se dodatno osjećaju sretni što su pomogli, a invalidi što su svojim zdravim duhom pomogli “duhovnom invalidu” u nama “zdravima”.

I tako je ozarena susretom sa Svetim Ocem, Štefica (isto kao i mi slučajno dospjela u jobovski bus pa tako i do Pape) odlučila cijeli bus častiti u obližnjem restorančiću, pa smo svi sretni krenuli tamo ali smo putem stali i zapjevali uz biskupa Komaricu “Hoćemo Boga”.

Nakon toga smo zbog dosta tmurnog i oblačnog neba odlučili umjesto šetnje po trgovima obići baziliku Svetog Pavla izvan zidina, nakon čega su već svi bili pomalo umorni pa smo se vratili u Hrvatski dom Ivan Merz.

Tu su svi nakon večernje okrijepe zapjevali i zaplesali, a pogotovo kada je velečasni Dragec uzeo harmoniku u ruke, tako da sam prvi puta vidio kako se može plesati i u kolicima.

Susjedi bi još dugo u noć slušali hrvatske rodoljubne pjesme i gledali pukovnika kako pleše sa čašom vode na glavi jer smo mu otpjevali par budnica iz ’90-tih, da nas nije pater Nagy pozvao da pogledamo film o novom hrvatskom blaženiku Ivanu Merzu što je po meni dobra stvar, ali ovaj put izabrana u krivi trenutak, pa kako smo poslušno sjeli u klupe tako smo poslušno zanjonjali.

Iako je po planu bio predviđen povratak istoga dana za Zagreb, vlč. Dragec je rekao da smo bili dobri i da ćemo prenoćiti, pa u nedjelju u jutro krenuti doma, a i trabalo je nakon doručka poslušati jednog rijetkoga živućeg gospodina koji se susreo sa blaženim Merzom. Tu mi je kum cenzurirao pitanje dotičnom gospodinu koga sam htio pitati da li im je kao djeci blaženik donosio bombone kao što je blaženi Stepinac to uvijek činio, pa sam ostao bez te bitne spoznaje;)

U jutro smo se našli na euharistiji i pričestili se pod obje prilike, jer je ovo hodočašće bilo i duhovna obnova.

Sam put natrag je bio najteži našem vozaču Dragecu, jer smo svi osim njega mogli malo zaklopiti oči. Ali Boris je moleći “svjetlosnu” krunicu a i časoslov dodavao neke svoje fore, pa je to kuma Jožu samo razbuđivalo, mada smo u pretincu iznad glava pronašli knjigu Krunica koju je još davnih dana preveo blaženi kardinal Stepinac, pa smo otkrili i drugačije načine moljena krunice.

Kada je kum krenuo na put tada je ženi rekao da je zaboravio 3 najbitnije stvari, a ona je pitala “časoslov, krunica i što još?”. Ma ne: špek, luk i češnjak, na što sam ja odmah izvadio iz ruksaka dvije glavice češnjaka i na opće veselje gablec je bio na stolu, a na opće razočarenje češnjaka je brzo nestalo. Iako sam pokušao na papir spustiti doživljaje sa hodočašća koji su mi se stalno motali po glavi ni sam nisam zadovoljan svojim pisanjem, jer ne mogu prenjeti na papir ono što je duša doživjela, oči vidjele a uši čule. Pa tako sam u prvome trenu mislio sa ovakvim pismom malo pripomoći udruzi Job, ali tada bih morao kritizirati i sam Crkveni vrh koji nema baš sluha za ovakve pripadnike žive nam Isusove Crkve, a onda se sjetim riječi kuma koji je rekao: “I mi smo pročitali u Glasu Koncila da je neka udruga Job nabavila bus da i invalidi mogu hodočastiti u svetišta i baš lijepo, ali je na tome sve ostalo”. Ipak Božjom providnošću naši putevi su se u jednom trenu spojili i ako pogledam iza sebe mogu vidjeti te zajedničke tragove, moje koje sam usporio da bi se kotači mogli brže okretati, a na kraju smo stigli do samoga vrha prestigavši i one koji su na početku trčali. A ako nam fizički tragovi ne mogu biti skupa oni “duhovni tragovi” u molitvi svakako mogu i samo je pitanje čiji duh će usporiti i pomoći “duhu u kolicima” da zajedno stignu do vrha.

 

Mario Blažanović
Studeni 2003.

 

Copyright © Boris Šmajgel