Bl. Imelda Lambertini zaštitnica prvopričesnika

bl_imelda_lambertini

Bit svet nije privilegija odabranih nego cilj sviju, bez obzira na dob i socijalni status. U povijesti Crkve nikad nije nedostajalo mladih koji su su se znali izborit za vijenac svetosti.
O današnjoj blaženici dominikanki se malo zna, a još manje ljudi zna da je proglašena zaštitnikom prvopričesnika. Zadivljujuća je njena duboka i iskrena ljubav prema Euharistiji, te žar s kojim je željela primiti Isusa u svoje srce.

Današnja blaženica, Imelda Lambertini rodila se 1322. godine u pobožnoj obitelji grofa Egana Lambertini i Castore Galuzzi iz Bologni. Kako roditelji nisu imali djece, utekli su se Majci Božjoj, Kraljici svete Krunice da im isprosi dijete. Bili su uslišani, te su dobili kćerku kojoj su dali ime Marija Magdalena.

Blažena Imelda od malena je bila poslušna, ozbiljna i odana molitvi i duhovnim stvarima. Glavna razodnoda joj je bila povlačenje u roditeljski vrt gdje se nalazio mali oltarić sa slikom Bogorodice. Tu bi klečala i molila Krunicu kako ju je naučila majka.

Njezina majka joj je pričala o Isusu u Svetoj Euharistiji preko koje se kruh i vino pretvaraju u njegovo Tijelo i Krv. Također je poučila Imeldu da je Isus dao svojim apostolima sposobnost da promijene kruh i vino u Njegovo Tijelo i Krv, kao i da tu moć je prenio na biskupe i svećenike kroz stoljeća.

Sa deset godina zamolila je oca da joj dopusti da uđe u samostan dominikanki u Bologni. Dobila je ime Imelda. Radi nježne dobi nije bila obavezna strogo vršiti čitavo pravilo. No mala Imelda nije htjela ni u čemu zaostati za ostalim redovnicama. Velika joj je radost bila da sudjeluje u molitvi Časoslova u noćne sate, jer je za njezinu dob bilo teško prekidati san.

Imala je žarku želju da zajedno sa sestrama može pristupiti svetoj Pričesti. No u to vrijeme bio na snazi propis da se djecu do 14. godine života ne dijeli Pričest što je blaženoj Imeldi zadavalo veliku bol. Već kao djevojčica blažena Imelda se pitala: ” Recite mi, kako to da netko može primiti Isusa u svoje srce, i ostati živ od silne radosti?”

Na svetkovinu Uzašašća Gospodnjega – 12. svibnja 1333. mala Imelda je sa suzama u očima promatrala kako se ostale sestre dominikanke pričešćuju. Bila je na koljenima, glavu sklonila među ruke i gorko plakala. Žarko je molila Isusa da dođe u njezinu dušu. Molba joj bi uslišana.

Nakon završetka mise sestre su napoštale kor, dok je Imelda ostala u molitvi ispred zatvorenog Svetohraništa. Jedna od sestara se okrene da zovne Imeldu, kad primjeti nad glavom male redovnice lebdeću Hostiju obasjanu svjetlošću.

Sestre odmah zovnu svećenika, koji uvjeravajući se u istinitost kazanja, uzme svetu Hostiju koja je lebdjela te pričesti malu Imeldu. Svećenik je u tome znaku vidio Božju volju da može pričesti malu Imledu, unatoč “kršenju” crkvenog zakona.

Imelda je pobožno nastavila klečala nakon primitka Svet Pričesti. Sestre se nisu usudile smetati ju. Kako je to ipak dugo potajalo – približe joj se i pozovu je. A ono Imelda je klečala mrtva. Duša joj je od radosti otišla Isusu.

Kratka priča kao i kratak život. Njena Prva sveta Pričest joj je bila i posljednja, a njene riječi su se pokazale proročanske. U Evanđelju po Marku 10,13-15 Isus nam kaže “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući. 

Kad su dominikanke 1582 preselile unutar zidina grada prenijele su i tijelo blažene Imelde. Danas se njeno tijelo nalazi u crkvi svetog Sigismondo kapeli sveučilišta u Bolonji. Primjereno mjesto za malu Imeldu koja današnjim vjernicima studentima može poslužiti za primjer. Njezin kult se počeo širiti sa pobožnošću prema Euharistiji.

Papa Lav XII. upisao je Imeldu u popis blaženih 1826 godine, dok je papa Pio X. imenovao zaštitnicom prvopričesnika. Isti papa dekretom “Quam singulari” 1910 godine spušta dobnu granicu od 14 godina za primanje pričesti.

Copyright © Boris Šmajgel