Blažena Majka Terezija

Rođena 26.08.1910 u Skoplju. Sa 18 god. otputovala je u Irsku i ušla u samostan Sestra Naše Gospše od Loreta.  Godine 1931 poslana je u Indiju hdje je položila prve zavjete i dobila ime sestra Terezija.

Dok je 10.09.1646 god. putovla iz Kalkute u Dajreeling, majka Terezija je primila “nadahnuće “ koje je kasnije opisala kao “poziv unutar poziva” Isus je od Majke Terezije tražio da osnuje “Misionarke Ljubavi”, redovničku zajednicu posvećenu služenju najsiromašnijima među siromasima. Red je službeno osnovan 7.10.1950 god.

Cijeli život i rad Majke Terezije odražava radost koja je plod njezine ljubavi prema Bogu i bližnjemu, posebno prema najpotrebnijima, najsiromašnijim.  Postala je simbolom milosrđa u svijetu i živi svjedok Božje ljubavi.

Zemaljski život završio je 05.09.1997 god. . Samo šest godina nakon njezine smrti 19.10.2003 god. Papa Ivan Pavao II. Proglasio je Majku Tereziju blaženom na trgu Sv. Petra. Papa je rekao da je ona jedan od najvećih misionara dvadesetog stoljeća. Svoj je život potpuno predala tako da je On mogao djelovati u njoj i preko nje.

Sveti Vinko Paulski

Vinko Paulski (lat. Vincentius a Paulo) (St. Vincent de Paul, 24. travnja 1581. – Pariz, 27. rujna 1660.), francuski svećenik skromnoga seljačkog porijekla koji se posvetio pomaganju siromaha, osnivač katoličkih redova lazarista i Družbe milosrdnih sestara, katolički svetac.

Djetinjstvo i mladenaštvo 

Sveti Vinko se rodio najvjerojatnije 24. travnja 1581. Njegovi roditelji bijahu priprosti seljaci. To je seoce godine 1828. u počast svoga najvećega sina prozvano St. Vincent de Paul. Neimaština i bijeda bijahu Vinkove pratilje od malena. Prvi kruh si je zasluživao čuvajući ovce i svinje.

Da bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao, roditelji ga odrediše za svećenički stalež. Bilo mu je 15 godina kad je došao u Dax u školu. Marljivo je učio latinski i druge predmete, a za uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece odvjetnika De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljački momak svidio pa je Vinkova oca samo još utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij teologije, stoga ga odlučuje dalje financirati te prodaje dio obiteljskog imanja da bi svog sin s tim novcem mogao na Sveučilište u Toulouseu i ondje studirao teologiju. Svojom je seljačkom pameću razmišljao da će se ta investicija jednoga dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve isplatiti. On će moći pomagati i svojim roditeljima.

Vinko je 12. listopada 1604. postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No još prije toga podijelio mu je 23. rujna 1600. biskup François de Bourdeille svećenički red. Ređeniku nije bilo još ni 20 godina.

Zrela dob

Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje čak u Rim. Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinući se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u Bordeauxu, Vinko je početkom g. 1605. naprosto iščeznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik.

Kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen otputovati u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski gusari te kao roba prodali u Tunis. Tamo je radio najprije kod jednoga ribara, zatim kod jednog alkemičara i napokon kod jednog muhamedanca koji je nekoć bio franjevac, a onda prešao na islam. Toga je uspio obratiti i s njime jednim brodićem pobjeći.

I tako je god. 1607. došao u Avignon. Ondje se upoznao s vicelegatom Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu alkemijske tajne, što ih je naučio u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da će mu on pomoći da se domogne kakve dobre župe.

Vinko se vratio iz Rima i god. 1608. dospio u Pariz. Sva mu nada bijaše u jednom: zadobiti dobru crkvenu nadarbinu i onda provoditi bezbrižan život. Nakon što je čekao na zgodnu priliku preko godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod Margarete de Valois, prve žene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu cistercitsku opatiju Saint-Léonard-de-Chaumes, u biskupiji Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji.

Nakon godina svećeničkoga rada sveti je Vinko jednom rekao: “Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež.” – Unatoč toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu da Vinko nije počinio tu “drskost”!

Sv. Vinko nije odmah od početka bio i svet svećenik. To će postati tek kasnije. U doba kad je kao svećenik bio strašno zadužen i kad se u tome gotovo utopio, naišao je na osobu Pierrea de Bérullea, kasnijeg kardinala. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svećenika htio ustanoviti družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teološkoga znanja, gajila svećenička duhovnost i svetost.

Ti bi svećenici uzornim svećeničkim životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij, nešto slično kao što je u Rimu učinio sv. Filip Neri.

Uz Bérullea je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti put. Bérulle ga promatra, pokušava proniknuti tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoće. I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odlučiti za Oratorij, no na Bérulleovu preporuku prihvati ipak u blizini Pariza župu Clichy. Već je 12 godina bio svećenik i tek tada prvi put usred pastoralnoga posla.

Kasnije, isto tako na preporuku Bérullea, preuze malu župu u mjestu Châtillon-Les-Dombes kod Lyona, gdje su se šestorica svećenika nemoćno borila protiv reformacije koja im je grabila vjernike. Nalazeći se na toj župi, Vinko sam pripovijeda ovo: “Jedne nedjelje mjeseca kolovoza, kad sam se oblačio za svetu misu, došli su mi reći da su u jednoj osamljenoj kući svi članovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije ostao pošteđen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo za srce.” Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u pomoć. “Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav”, kaže sam svetac i odmah se dade na posao koji će dovesti do osnivanja sestara milosrdnica i družbe misionara ili lazarista.

No najprije osnova prvu Bratovštinu ljubavi, društvo koje će pomagati siromašnim bolesnicima. Kako je na molbu Bérullea već u jesen 1613. postao odgojitelj kod grofa Filipa-Emanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i poštovanje. Njoj se opet vratio te počeo organizirati pučke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima, osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima da im olakša njihov teški udes. U veljači 1619. postao je i njihov dušobrižnik. U savezu sa slavnom Družbom Presvetog Sakramenta mogao im je pružati veliku materijalnu i duhovnu pomoć.

I tako se iz dana u dan sve više širila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost po mnogim francuskim gradovima. Budući da nije mogao doskočiti svim potrebama, u njemu je sve više dozrijevala misao za pomoćnicima koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo što, obitelj De Gondi stavila mu je na raspolaganje priličnu svotu novaca. Bilo je to u travnju god. 1625. Brzo nakon toga umrla je gospođa De Gondi, a njezin je muž postao svećenik oratorijanac.

Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve članove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u College de Bons-Enfants, a kasnije u prioratu Saint-Lazar, po kojem ih prozvaše lazaristima. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. 1643. lazaristi pođoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite i stalne misijske postaje u Alžiru, Tunisu, pa čak i na dalekom Madagaskaru.

Usporedo s lazaristima osnovao je i Družbu milosrdnih sestara – Filles de la Charité. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom de Marillac (1591-1660), kojoj je od god. 1624. bio duhovni vođa. Svrha je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji.

Po njoj je sv. Vinko još i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade njegove duhovne kćeri. Kad kažemo na ulicama, mislimo na rad po kućama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika. Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko siročadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi.

Poznato je da je samo u Parizu godišnje znalo biti ostavljeno i do 400 napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika. No nije bilo problema s kojim se taj neobični čovjek i karitativni genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo učinio za izobrazbu i odgoj klera.

Unatoč tome što je imao snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme naročito malarija od koje bolovaše. Početkom god. 1660. bio je gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660. godine. Taj div kršćanske ljubavi, obnovitelj klera, zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g.

Toliko je toga lijepa izrečena i napisana o svetom Vinku. I s pravom, jer on je to kao malo tko i zaslužio. Taj je čovjek spavao samo četiri do pet sati dnevno, a ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to bilo još premalo. Jedva je pronalazio vremena da se pošteno i u miru najede.

Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama. Sačuvano ih je, na žalost, samo 3.000. Sačuvano je nešto i od njegovih govora njegovim misionarima. Svi njegovi spisi odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošću. Za njega naročito vrijede riječi: “I mrtav još govori!” Mrtav zemaljskim životom, ali živ i trajno prisutan među nama svojim djelima i ustanovama. Zaštitnik je siromaha, bolesnika te socijalnih i karitativnih radnika. Spomen dan mu se slavi 27. rujna.

Obično se prikazuje u Francuskoj, a nosi habit Svećenika misionara sa zauzlanim pašom (pojasom) i crnom sutanom (reverendom). Drži dijete u naručju, a uz noge mu, možda, kleči milosrdnica.

Sveti Leopold Bogdan Mandić

Sveti Leopold Mandić (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. svibnja 1866. – Padova, 30. srpnja 1942.) je drugi kanonizirani hrvatski, svetac rimokatoličke Crkve, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana.

Roditelji su mu bili podrijetlom iz Zakučca.

Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo”. Bio je visok samo 135 cm.

Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.”

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar”. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak.

U dobi od 16 godina polazi na nauke u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji. Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika.

Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu. Shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!” Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu.

Početkom Prvog svjetskom rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Obrazložio je to riječima: “Krv nije voda!”

Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama.

Prije smrti o. Leopold je prorekao, da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog proglasio je papa Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983.

Spomendan mu je 12. svibnja.

Sveti Ivan od Boga

Njegov život je bio  prava pustolovina. Rođen 08.03.01495 u Portugalu. Kao dječak od 8 godina bježi od kuće u susjednu Španjolsku, roditelji nisu nikada saznali kamo je nestao. Njegov nemirni duh odveo ga je u vojnik. Nakon rata vraća se doma ali saznaje da su mu roditelji umrli. Misli je da od tuge za njim i počeo je činiti pokoru.

Nakon mnogih poteškoća osniva bolnicu sa 42 kreveta za smještaj bolesnika i nastavio je osnivati i dalje. Ljudi su mu se divili. Drva za zimu skupljao bi iz bujica koje su nosile oborena stabla. Jednom je takvom prilikom pred njim u vodu palo dijete. Skočio je za njim ali ga nije uspio spasiti. Na smrt  se prehladio i uskoro izdahnuo na svoj rođendan 08.03.1550 godine.  Već sredinom 17 stoljeća novi je red milosrdne braće samo u Španjolskoj  brojio 80 bolnica. Pojavili su se i u zagrebu, gdje su vodili bolnicu na mjestu nebodera na početku Ilice, gdje je danas kapela Ranjenog Isusa.

Sveti Antun Padovanski

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je – govorio si je – tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik! Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.

Sv. Ante izlazi na glas

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montepellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX., neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.

Smrt sv. Ante u Padovi

Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima s blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

 

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor. Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti. Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se s propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Ante propovijeda ribama

Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu s mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Često puta, pojavio se, sv. Ante na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on s cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Ante s malim Isusom

Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.

Sv. Ante proriče

Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se s velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode s propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.

Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.