Ne bojte se ići na ulice i na javna mjesta…

„Ne bojte se ići na ulice i na javna mjesta, kao prvi apostoli koji su propovijedali Krista i Radosnu vijest spasenja na trgovima gradova, naselja i sela. Nije vrijeme sramiti se Evanđelja. Vrijeme je propovijedati ga s krovova. Ne bojte se prekinuti s udobnim i uobičajenim načinima života, s ciljem prihvatiti izazov upoznati s Kristom moderni „velegrad“. Vi trebate biti oni koji će ići na „raskrižja putova“ i pozivati sve one koje sretnete na gozbu koju je Bog pripravio za svoj narod. (…) Krist treba radnike spremne raditi u njegovom vinogradu. Nemojte Ga razočarati! U svojim rukama nosite Križ Kristov. Na svojim ustima riječi Života. U svojim srcima spasenjsku sigurnost Gospodina.“

„Čvrsto ustrajte uz Krista kako bi On ostao u vama! Ne dopustite da se u vašim srcima ugasi svjetlo svetosti! Ne bojte se težiti za svetošću! Ne bojte se biti sveti! Učinite da novo tisućljeće bude vrijeme svetih ljudi!“

„S Kristom svetost – božanski projekt za svakog krštenika – postaje ostvariv… Isus hoda s vama, obnavlja vam srce i snaži vas jakošću svoga Duha.“

„Neki od vas mogu biti u napasti pobjeći od odgovornosti: u varljiv svijet alkohola i droge, u prolazne spolne odnose bez odgovornosti za brak i obitelj, u ravnodušnost, cinizam, a čak i u nasilje. Bdijte protiv prijevara svijeta koji želi iskoristiti i krivo usmjeriti vaše djelatno i snažno traganje za srećom i smislom života. I ne izbjegavajte traženje pravih odgovora na pitanja koja su pred vama. Ne bojte se!“

Ne bojte se neprestano vraćati Kristu, izvoru Života! (…) Iskazujući svoje povjerenje, Isus na vas upravlja svoj pogled i poziva vas da iz svoga života učinite nešto dobro, oplođujući darove koje vam je povjerio, u službi Crkvi i vašoj braći, kao i za izgradnju jednog solidarnijeg, pravednijeg i mirnijeg društva. Krist vas poziva da svoju nadu položite u Njega i da Ga slijedite na putu braka, svećeništva ili posvećenoga života. U tišini vašega srca, ne bojte se slušati Gospodina koji vam govori!“

„Isus kaže svakome od vas: „Dođi i slijedi me!“ Ne bojte se odgovoriti ovome pozivu, jer On je vaša snaga.“

„U Kristu možete vjerovati u budućnost, iako joj ne možete razlikovati obrise. Možete se povjeriti Gospodaru budućnosti, i tako nadvladati vaše obeshrabrenje pred veličinom zadatka i cijenom koju treba platiti. Uplašenim učenicima na putu u Emaus Gospodin reče: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Gospodin ove iste riječi upravlja svakome od nas. Stoga, ne bojte se uložiti vaše živote u mir i pravdu, jer vi znate da je Gospodin s vama na svim vašim putovima.“

„Budući da je Kristov križ znak ljubavi i spasenja, ne smije nas iznenaditi da svaka autentična ljubav traži žrtvu. Ne bojte se onda kad je ljubav zahtjevna. Ne bojte se kad ljubav traži žrtvu. Ne bojte se Kristovog križa – Križ je Drvo Života. Izvor svake radosti i svakoga mira. Za Isusa je to bio jedini način stići do Uskrsa i pobjede. Za nas je to jedini način sudjelovati u Njegovom životu, sada i uvijek.“

„Sigurno, poruka koju objavljuje Križ nije lagana za shvatiti u naše vrijeme, u kojem su materijalno blagostanje i udobnost predloženi i traženi kao najvažnije vrijednosti. Ali vi, ne bojte se u svakoj okolnosti objavljivati Evanđelje Križa. Ne bojte se ići protiv struje!“

Sl. Maria Simon Pierre

Svjedočanstvo francuske redovnice Marie Simon Pierre koje je priznato kao čudo u postupku beatifikacije:

„Bolovala sam od Parkinsonove bolesti. Dijagnoza mi je postavljena u lipnju 2001. Bolest je zahvatila cijelu lijevu stranu tijela, stvarajući mi ozbiljne poteškoće, budući da sam ljevakinja. Nakon 3 godine, nakon početne spore faze razvoja bolesti, slijedilo je pogoršanje: pojačano drhtanje, ukočenost, bolovi, nesanica… Od 2. travnja 2005. slijedilo je daljnje pogoršanje i to iz tjedna u tjedan, slabila sam iz dana u dan, više nisam mogla pisati, a ako sam i pokušavala, ono što bih napisala bilo je teško čitljivo. Više nisam mogla voziti auto, osim na vrlo kratke relacije, jer je moja lijeva noga mogla svako malo zablokirati, a zbog ukočenosti voziti nije bilo lako. Osim toga, da bih mogla obavljati posao u bolničkom okruženju sve mi je više trebalo vremena. Bila sam posve iscrpljena. Nakon postavljanja dijagnoze, teško mi je bilo na televiziji gledati Ivana Pavla II.

Ali osjećala sam mu se vrlo blizu po molitvi i znala sam da on može razumjeti ono što sam proživljavala. Divila sam se njegovoj snazi i hrabrosti koja me poticala da se ne predam i da ljubim ovo trpljenje. Samo je ljubav mogla dati smisao svemu tome. Bila je to svakodnevna borba, ali moja jedina želja bila je da je živim u vjeri i da s ljubavlju prihvatim volju Očevu.

Bio je Uskrs (2005) i poželjela sam vidjeti Svetog Oca na televiziji jer sam znala, u svom srcu, da će to biti posljednji puta da ću to moći učiniti.

Čitavo sam se jutro pripremala na taj „susret“ (on me podsjećao na ono što ću ja biti za koju godinu). Bilo je to teško za mene, budući da sam bila mlada… Ali iznenadna dužnost me je spriječila da ga vidim.

U večer 2. travnja 2005. okupila se čitava zajednica kako bi sudjelovala u molitvenom bdijenju na Trgu sv. Petra, u izravnom televizijskom prijenosu… Na vijest o preminuću Ivana Pavla II. srušio mi se svijet, izgubila sam prijatelja koji me razumio i davao mi snage da nastavim dalje.

Tih sam dana osjećala veliku prazninu, ali i sigurnost u Njegovu živu prisutnost.

13. svibnja, na blagdan Gospe Fatimske, papa Benedikt XVI. je službeno objavio oprost od pet godina za pokretanje postupka beatifikacije i kanonizacije Sluge Božjega Ivana Pavla II. Počevši od 14. svibnja, susestre čitave zajednice u Francuskoj i Africi počele su moliti zagovor Ivana Pavla II. za moje ozdravljenje. Molile su neprekidno, neumorno, sve do vijesti o ozdravljenju.

U to sam vrijeme bila na odmoru. 26. svibnja, vratila sam se u zajednicu potpuno iscrpljena radi bolesti. «Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju»; taj odlomak Ivanovog evanđelja prati me od 14. svibnja.

1. lipnja: više ne mogu! Moram se boriti da bih mogla stajati i hodati. 2. lipnja, poslijepodne, odlazim poglavarici moliti je da me oslobodi radnih dužnosti. Ona me moli da izdržim još neko vrijeme sve do povratka iz Lurda u kolovozu, i dodaje: «Ivan Pavao II. još nije rekao posljednju riječ». On je sigurno bio prisutan na tom razgovoru. Zatim mi je poglavarica dala olovku i rekla da napišem «Ivan Pavao II.»: bilo je 17.00 sati. Uz muku sam napisala «Ivan Pavao II.». Pred nečitljivim rukopisom ostale smo dugo u šutnji… ostatak dana je protekao uobičajeno.

Nakon večernje molitve, u 21 sat, vratila sam se iz ureda u svoju sobu. Osjetila sam želju uzeti olovku i pisati, kao da mi je netko rekao: «uzmi olovku i piši»… Bilo je 21.30/21.45. Rukopis je jasno čitljiv: iznenađenje! Uspravila sam se na krevetu, začuđena. Prošlo je točno dva mjeseca od povratka Ivana Pavla II. u Očevu Kuću… Probudila sam je u 4.30, iznenađena što sam uopće uspjela zaspati.

Iznenada sam se ustala s kreveta: moje tijelo više nije kruto, nikakva zakočenost i iznutra nisam više ista. Zatim, jedan nutarnji poziv i snažan poticaj da pođem moliti pred Presveti Sakramenat. Odlazim u oratorij i ostajem u klanjanju. Osjećam duboki mir i osjećaj blagostanja; preveliko iskustvo, iskustvo teško za opisati riječima.

Zatim, i dalje pred Presvetim razmatram otajstva svjetla Ivana Pavla II. Izlazim u 6 sati ujutro kako bih zajedno sa susestrama otišla u kapelu na molitvu i svetu Misu.

Trebala sam prijeći oko 50 metara i tada sam postala svjesna toga da se moja lijeva ruka njiše dok hodam, ne visi nepomično uz tijelo. Primijetila sam i lakoću i tjelesnu pokretljivost odavno mi nepoznate.

Za vrijeme euharistijskog slavlja ispunjena sam radošću i mirom: 3. je lipnja, svetkovina Presvetog Srca Isusova. Na svršetku sv. Mise postala sam sigurna da sam ozdravila… moja se ruka više ne trese. Odlazim ponovno pisati, a u podne iznenada prestajem s uzimanjem lijekova.

7. lipnja, kao što je bilo predviđeno, otišla sam neurologu koji me liječio 4 godine. I on je ostao začuđen kad je utvrdio iznenadan nestanak svih simptoma bolesti, unatoč prekidu liječenja 5 dana prije pregleda. Dan kasnije, vrhovna poglavarica je svim sestrama u zajednici naložila čin zahvale. Čitava Družba je započela devetnicu Ivanu Pavlu II.

Ponovno sam počela normalno raditi, nemam teškoće u pisanju i vožnji i na dugačke staze. Čini mi se da sam ponovno rođena: to je novi život jer ništa nije kao prije.

Danas mogu reći da je prijatelj, koji je napustio našu zemlju, sad mnogo bliži mom srcu. Učinio je da u meni poraste želja za klanjanjem Presvetom Sakramentu i ljubav prema Euharistiji, a što ima prvo mjesto u mom svakodnevnom životu.

Ono što mi je Gospodin dao proživjeti po zagovoru Ivana Pavla II. jedno je veliko otajstvo, teško objasniti riječima… ali Bogu ništa nije nemoguće.

I istina je: «Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju»

Lucija i Miroslav iz Poljske

„Ovo svjedočanstvo pišemo iz bolnice, uz krevet našeg sina koji će sutra biti otpušten kući. Bio je primljen na odjel onkologije 2002. Dijagnoza: tumor na bubrezima, ne može se operirati. Bio je podvrgnut ispitivanjima i kemoterapiji više od godinu dana. U travnju 2004. metastaze su se razvile na plućima. Operacija nije uspjela i tumor se brzo razvijao. Sin više nije uspijevao ni disati. Pokušali smo i neku eksperimentalnu terapiju iz Amerike, a to je bila još jedna lažna nada. Onda smo razmišljali o tome da odemo u Rim moliti na grob Ivana Pavla II. Sin je bio u krevetu, nije više ni hodao, i često je ponavljao: „Pustite me umrijeti u svetom miru, želim susresti djeda“ koji je umro već ranije. Kad je čuo za naš prijedlog da idemo u Rim, rekao je: „Ja nemam vjere“. Mi smo dogovorili: „I baš zato, da bi je našao moraš ići u Rim“. Sin je bio umoran, putovao je u ležećem položaju, nije jeo mjesecima. 29. kolovoza,u 17.40 sati, malo prije zatvaranja bazilike Sv. Petra, kleknuli smo na grob Ivana Pavla II. Naša molitva bila je različita: u nama smo osjetili nešto teško za opisati: toplina, nada, mir. Kad smo izišli iz bazilike, sin je počeo trčati pridržavajući hlače da mu ne padnu (bile su preširoke jer je mnogo smršavio). Zatim smo čuli: Gladan sam. Moja supruga i ja nismo mogli vjerovati svojim očima i svojim ušima! Dan kasnije vratili smo se na grob; nismo znali kako zahvaliti, kako moliti. Zatim smo obišli cijeli Rim i sin je hodao na svojim nogama! Nakon što smo se vratili u Poljsku, čekala ga je još jedna kemoterapija. Sin se pojavio u bolnici nasmiješen, s bojom u licu, na svojim nogama. Potvrda od 5. rujna potvrđuje nestanak tumora. Kemoterapija je bila nepotrebna. Želimo se vratiti u Rim i zahvaliti Ivanu Pavlu II. i učvrstiti našu vjeru.“

Juan Pablo svećenik

Zovem se Juan Pablo i svećenik sam u Španjolskoj. 10. travnja 2004. imao sam dar suslaviti sv. Misu sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II.: bilo je to posljednje vazmeno bdjenje koje je on osobno predvodio. Za mene je to bio vrlo dirljiv i znakovit trenutak, ne samo zbog činjenice što se nalazim pred tako velikim čovjekom, tim velikanom vjere, nego što se nedavno navršilo 25 godina otkako mi je Bog po prvi puta uputio svoj poziv da Ga slijedim na svećeničkom putu; poziv koji svoj izvor ima u jednom dalekom ali živom i uvijek prisutnom sjećanju na Ivana Pavla II.

Upravo tako: prije 25 godina, u siječnju 1979., kad nisam bio ništa drugo nego dijete od 4 godine. Bilo je to prvo apostolsko putovanje Ivana Pavla II. uopće – u moju domovinu, u Meksiko. Ne sjećam se ni kako sam tamo stigao, ni koliko je bilo ljudi u mom rodnom gradu Guadalajari, ni kakvo je bilo vrijeme. Pred očima mi je jednostavno kratka slika, sjećanje nastalo u nevinom oduševljenju. Trenuci koji će odrediti ostatak moga života. „Evo ga, dolazi!“, i među ovacijama ljudi vidim kako se pojavljuje osvijetljen lik probijajući se kroz masu u otvorenom kamionu: taj čovjek u bijelom se smije, pozdravlja i sve blagoslivlje. Dok ga moje oči slijede, moje srce je magnetizirano tim pogledom i njegovim osmjehom. Kamion se udaljuje i sjećanje polako blijedi; ali sjeme posijano uz put, rasti će u meni pod svjetlom tog sjećanja kroz mnoge godine. Prepoznao sam i odmah sam shvatio: „Želim biti kao on, želim biti svećenik!“ To je apsolutno prvo sjećanje koje pamtim iz svog djetinjstva u cijelom životu; Gospodin mi je udahnuo želju koja se jednog dana pretvorila u stvarnost: shvatio sam da me On doista zove da postanem Njegov svećenik za svu vječnost. Ali nikad nisam očekivao da ću imati privilegij stajati blizu Pape za vrijeme vazmenog bdijenja upravo 25 godina nakon tog prvog susreta! Iskreno nikad nisam očekivao da ću izbliza vidjeti te njegove sjajne oči, u živo čuti njegov već umoran ali uvijek sladak glas, i da ću pred njegovim nogama primiti njegov blagoslov. Na svršetku obreda Velike subote, na koljenima i jako uzbuđen, stisnuo sam i s poštovanjem poljubio ruku kojom mi je Gospodin dao znak da Ga slijedim u prekrasnom daru svećeničkog poziva.

Carlo

Dragi Ivane Pavle II., danas sam zajedno s mamom i tatom došao na Tvoj grob. Ovaj posjet za nas je poseban, jer su moji roditelji uvjereni da Tebi duguju zahvalnost za moje rođenje.

Moji roditelji, Lucia i Nicolò, dugo su godina željeli dijete, ali ono nije dolazilo. Nakon četiri godine, činilo se da će se njihov san napokon ostvariti. Prošla su tri mjeseca i mama je spontano izgubila dijete. Od tada su pomalo započeli problemi, iako su se moji roditelji jako voljeli… Pokušaji, liječnički pregledi, bolne pretrage i razočaranja, doveli su do toga da se mama pomirila s tim da nikad neće postati mama.

U veljači 2005. moji su roditelji iz trenutka u trenutak pratili tijek Tvoje bolesti. Jednog su dana, gledajući se u oči, rekli: idemo u Rim. Njihovo ih je srce vodilo. Dana 19. veljače stigli su na Trg sv. Petra s nadom da će Te moći vidjeti i čuti, ali Tvoje zdravstveno stanje i loše vrijeme nije obećavalo ništa dobro. U jednom je trenutku moja mama briznula u plač. Upravo tada se otvorio prozor i na njemu si se pojavio Ti. Ispunio si srca mojih roditelja vjerom i nadom! Znam da Te u tom trenutku moja mama molila da joj isprosiš milost postati majkom. Prestala je plakati kad se za Tobom zatvorio prozor…

Prvih dana ožujka stigla je potvrda da čeka mene. Uvjereni u Tvoj zagovor odlučili su dati Tvoje ime djetetu neovisno o spolu. Dana 1. prosinca rođen sam ja: Carlo!