Molitva 5 prstiju

Sastavio ju je papa Franjo dok je još bio argentinski biskup.

 

1. Palac ti je najbliži prst, tako od njega počni moliti za one koji su ti najbliži.
Njih se najlakše sjetiti.
Moliti za one koje volimo, «slatka je zadaća».

2.Slijedeći prst je kažiprst:
Moli za one koji poučavaju, odgajaju i liječe.
Njima je potrebna podrška i mudrost u vođenju drugih pravim putem.
Sačuvaj ih u svojim molitvama.

3. Treći prst je najveći. Podsjeća nas na naše vođe, naše vladajuće, one koji imaju ovlasti.
Njima je potrebno Božje vodstvo.

4. Slijedeći prst je prstenjak. Iznenađujuće, ovaj prst se pokazao najosjetljivijim.
On nas podsjeća da molimo za nemoćne, bolesne i opterećene problemima. Potrebna im je tvoja molitva.

5. I na koncu, preostao nam je mali prst, najmanji od sviju. Mali prst, morao bi te podsjetiti da moliš za sebe. Kad završiš s molitvom za prve četiri grupe, sagledat ćeš pravilnije svoje potrebe i bit ćeš pripravan učinkovitije moliti za sebe.

Amen.

Religious - Krist na žalu

Bl. Imelda Lambertini zaštitnica prvopričesnika

Bit svet nije privilegija odabranih nego cilj sviju, bez obzira na dob i socijalni status. U povijesti Crkve nikad nije nedostajalo mladih koji su su se znali izborit za vijenac svetosti.
O današnjoj blaženici dominikanki se malo zna, a još manje ljudi zna da je proglašena zaštitnikom prvopričesnika. Zadivljujuća je njena duboka i iskrena ljubav prema Euharistiji, te žar s kojim je željela primiti Isusa u svoje srce.

Današnja blaženica, Imelda Lambertini rodila se 1322. godine u pobožnoj obitelji grofa Egana Lambertini i Castore Galuzzi iz Bologni. Kako roditelji nisu imali djece, utekli su se Majci Božjoj, Kraljici svete Krunice da im isprosi dijete. Bili su uslišani, te su dobili kćerku kojoj su dali ime Marija Magdalena.

Blažena Imelda od malena je bila poslušna, ozbiljna i odana molitvi i duhovnim stvarima. Glavna razodnoda joj je bila povlačenje u roditeljski vrt gdje se nalazio mali oltarić sa slikom Bogorodice. Tu bi klečala i molila Krunicu kako ju je naučila majka.

Njezina majka joj je pričala o Isusu u Svetoj Euharistiji preko koje se kruh i vino pretvaraju u njegovo Tijelo i Krv. Također je poučila Imeldu da je Isus dao svojim apostolima sposobnost da promijene kruh i vino u Njegovo Tijelo i Krv, kao i da tu moć je prenio na biskupe i svećenike kroz stoljeća.

Sa deset godina zamolila je oca da joj dopusti da uđe u samostan dominikanki u Bologni. Dobila je ime Imelda. Radi nježne dobi nije bila obavezna strogo vršiti čitavo pravilo. No mala Imelda nije htjela ni u čemu zaostati za ostalim redovnicama. Velika joj je radost bila da sudjeluje u molitvi Časoslova u noćne sate, jer je za njezinu dob bilo teško prekidati san.

Imala je žarku želju da zajedno sa sestrama može pristupiti svetoj Pričesti. No u to vrijeme bio na snazi propis da se djecu do 14. godine života ne dijeli Pričest što je blaženoj Imeldi zadavalo veliku bol. Već kao djevojčica blažena Imelda se pitala: ” Recite mi, kako to da netko može primiti Isusa u svoje srce, i ostati živ od silne radosti?”

Na svetkovinu Uzašašća Gospodnjega – 12. svibnja 1333. mala Imelda je sa suzama u očima promatrala kako se ostale sestre dominikanke pričešćuju. Bila je na koljenima, glavu sklonila među ruke i gorko plakala. Žarko je molila Isusa da dođe u njezinu dušu. Molba joj bi uslišana.

Nakon završetka mise sestre su napoštale kor, dok je Imelda ostala u molitvi ispred zatvorenog Svetohraništa. Jedna od sestara se okrene da zovne Imeldu, kad primjeti nad glavom male redovnice lebdeću Hostiju obasjanu svjetlošću.

Sestre odmah zovnu svećenika, koji uvjeravajući se u istinitost kazanja, uzme svetu Hostiju koja je lebdjela te pričesti malu Imeldu. Svećenik je u tome znaku vidio Božju volju da može pričesti malu Imledu, unatoč “kršenju” crkvenog zakona.

Imelda je pobožno nastavila klečala nakon primitka Svet Pričesti. Sestre se nisu usudile smetati ju. Kako je to ipak dugo potajalo – približe joj se i pozovu je. A ono Imelda je klečala mrtva. Duša joj je od radosti otišla Isusu.

Kratka priča kao i kratak život. Njena Prva sveta Pričest joj je bila i posljednja, a njene riječi su se pokazale proročanske. U Evanđelju po Marku 10,13-15 Isus nam kaže “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući. 

Kad su dominikanke 1582 preselile unutar zidina grada prenijele su i tijelo blažene Imelde. Danas se njeno tijelo nalazi u crkvi svetog Sigismondo kapeli sveučilišta u Bolonji. Primjereno mjesto za malu Imeldu koja današnjim vjernicima studentima može poslužiti za primjer. Njezin kult se počeo širiti sa pobožnošću prema Euharistiji.

Papa Lav XII. upisao je Imeldu u popis blaženih 1826 godine, dok je papa Pio X. imenovao zaštitnicom prvopričesnika. Isti papa dekretom “Quam singulari” 1910 godine spušta dobnu granicu od 14 godina za primanje pričesti.

Bl. Alexandrina Marija da Costa

Aleksandrina Marija Da Costa rođena je 30. ožujka 1904. u Balasaru (Portugal). Majka je nju i njezinu sestru Deolindu kršćanski odgajala sve do sedme godine, a tada ju je poslala u Póvoa do Varzim obitelji jednog stolara da bi mogla pohađati školu, jer je u Balasaru nije bilo.

Po povratku je kao vrijedna djevojka radila u polju. Živa, vedra duha, uvijek ljubazna bila je omiljena među prijateljicama.

Kad je imala četrnaest godina, napali su je mladići nemoralnih namjera, a ona je, da obrani čistoću i djevičanstvo, skočila s prozora i zadobila teške ozljede od kojih je pet godina kasnije bila u cijelosti paralizirana. Trideset slijedećih godina života provest će u postelji uz skrb i brigu starije sestre. Molila je Gospu za ozdravljenje, ali nije ozdravila, već  je bila uslišana na drugi način: prihvatila je patnju za spasenje duša. Salezijanska karizma trpljenja koju su razvijali don Beltrami, don Czartoryski, don Variara i sestra Euzebija nadahnjivala je i Aleksandrinu. Prikazala je svoj život Kristu kao žrtvu za obraćenje grešnika i za mir u svijetu. Govorila je: „Živim jedino da slavim Boga i da spašavam duše.“

U četiri je godine (1938-1942), svakoga petka proživljavala bolne trosatne Isusove muke (182 puta). Molila je papu Pija XII. da svijet posveti Bezgrešnom srcu Marijinu i on je to učinio 31. listopada 1942. Od 27. ožujka 1942. do svoje smrti, 13 godina i sedam mjeseci, nije okusila ništa od hrane i pića, živjela je od svakodnevne svete pričesti. Ovu činjenicu nisu mogli objasniti niti medicinski stručnjaci, premda su je ispitivali često i na za Aleksandrinu ponižavajuće načine. Bila je neprestano sjedinjena s Isusom u svim svetohraništima svijeta, padala u zanos i primala brojne objave. Bila je doista velika mističarka. Gospodin je odredio da joj drugi duhovni vođa bude, don Umberto Pasquale, salezijanac, koji je sačuvao njezin dragocjeni dnevnik. Kao salezijanska suradnica govorila je: „Osjećam se ujedinjena sa salezijancima i salezijanskim suradnicima cijeloga svijeta. Koliko puta se zagledam u svoju pristupnicu, sjedinim se sa svima i prikažem patnje za spasenje mladeži. Volim Salezijansku družbu i neću je zaboraviti ni na zemlji i ni u nebu.“. Aleksandrina je iz bolesničke postelje tisućama ljudi uputila riječ ohrabrenja. Umrla je 13. listopada 1955. u Balsaru gdje je i pokopana. Mnoštvo hodočasnika posjećuje njezin grob moleći pomoć i zagovor u životnim poteškoćama. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 25. travnja 2004. godine. Spomen se slavi 13. listopada.

Presveto Srce Isusovo

 

Presveto Srce Isusovo, izvore svaki milosti,
ja Ti se klanjam, vjerujem u Te,
ufam se u Te, ja Te ljubim,
i kajem se za sve svoje grijehe.
Tebi poklanjam ovo moje siromašno srce,
učini poniznim, strpljivim i čistim, i da u svemu odgovara
Tvojim željama.
Daj o dobri Isuse, da ja živim u Tebi i Ti u meni.
Štiti me u opasnostima, tješi me u nevoljama i žalostima,
udijeli mi zdravlje tijela, blagoslovi sav moj rad,
i daj mi milost svete smrti Amen…!!

 

POSVETNA MOLITVA SRCA ISUSOVA

Isuse, Ti Srce Božje, zahvaljujem Ti,
što mogu vjerovati u Tvoju ljubav.
Ti me blago promatraš,
Ti promatraš moje srce.
Tvoja mi ljubav daje snagu,
da iznova započnem.
Sada znam, da Te mogu ljubiti.
Sada znam da Ti meni govoriš.
Isuse ja predajem svoje srce Tvojoj ljubavi.
Drži me čvrsto na Tvojemu Srcu!
Ja se pouzdajem u Tebe.
Tebi želim pripadati zauvijek.
Ti ćeš me izbaviti od propasti.
Isuse, Ti poznaješ moje slabosti.
Tako sam često bio nevjeran.
Ti si me pozivao, ali se nisam odazivao.
Ti si me želio upotrijebiti, ali ja nisam bio spreman za Tvoje planove.
Ti si me želio sačuvati od Zloga, a ja sam bio gluh za Tvoj glas.
Isuse, molim Te, povedi me pravim putem!
I ne odbaci me od Tvoga Srca.
Upiši me u Tvoj dlan, sakrij me u Tvoje Srce,
istrgni me iz svake propasti.
Presveto Srce Isusovo,
budi moje utočište,
u životu i ljubavi,
u patnjama i borbama
u smrtnom času i u vječnosti. Amen.

 

DVANAEST OBEĆANJA SRCA ISUSOVA

Koncem XVII. stoljeća božanski je Spasitelj odabrao redovnicu Margaretu Alacoque (Alakok). Mnogo puta joj se sam ukazao i učio je kako treba štovati njegovo Presveto Srce, dao joj upute i zapovijed kako da proširi tu pobožnost. U jednome ukazanju Isus je rekao: »Moje Božansko Srce je tako puno ljubavi prema ljudima da nije više u stanju zadržati taj plamen. Pomozi mi da plamen moga Srca obasja sve ljude i dadne im potrebne milosti.«

Godine 1675. došlo je do važna ukazanja u kapeli Pohođenja. Margareta ugleda Isusa koji joj naloži neka se zauzme da se na petak nakon tijelovske osmine uvede blagdan Srca Isusova. Iako je bila izložena najvećim protivljenjima i okrivljavanjima, sa svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu.

Ljubav prema Presvetomu Srcu Isusovu, posve naravno, potiče i u našemu srcu želju i nastojanje da svoje srce uskladimo s njegovim Srcem. Time pobožnost Srcu Isusovu postaje najuzvišenija i najdjelotvornija škola kršćanskoga posvećenja i svetosti. To je ujedno i glavni plod te pobožnosti. Uz taj nadnaravni plod pobožnosti obvezao se Spasitelj da će štovatelje svoga Presvetog Srca obasuti i s mnogim drugim nadnaravnim i naravnim milostima. O njima govore ova »Obećanja Srca Isusova«.

Isus ih je više puta i u raznim zgodama očitovao sv. Margareti Mariji, a ona ih je u svojim spisima zabilježila. Kasnije su ta obećanja sabrali pa ih nabrajaju obično dvanaest. Iz njih proizlazi da Isus obećava onima koji budu štovali njegovo Presveto Srce ove duhovne i vremenite blagodati:

 

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

 

1. DAT ĆU IM SVE MILOSTI KOJE SU IM POTREBNE U NJIHOVU STALEŽU

Sve što postoji na ovome svijetu ima svoj konačni cilj: mala vlat trave i velik krošnjat hrast, mala riječna ribica i strašna morska neman, grumenčić koji gazimo prolazeći putem i masivne planine. Savršeno nam je jasno da i čovjek ima svoj konačni cilj i svoj poziv. Bog je naredio čovjeku da vlada nad svom zemljom, da je sebi podloži i nad svakim stvorenjem pod nebom. Bog je još nešto učinio: pozvao je čovjeka na svetost. Svakoga čovjeka bez iznimke. Obdario ga je slobodnom voljom, pokazao mu siguran put do sebe i sretne vječnosti. Rekao je: ako želiš, možeš izabrati taj put i ići njime, ali možeš izabrati i drugi put – svoj vlastiti.

Vidimo koliko je povjerenja Bog imao prema čovjeku kada ga je obdario slobodnom voljom. Ipak, ta velikodušnost može se pretvoriti u tragediju ako čovjek izabere krivi put. Baš tada kada se ljudi nađu na raskrižju Božjega i vlastitog puta, Krist se pojavljuje pred njima, pokazuje svoje Srce i daje jamstvo: »Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.«

Kada je Krist dao to obećanje, sigurno je mislio ne samo na zvanje u braku, samoći, ovome ili onom zanimanju. Mislio je i na redovničko i svećeničko zvanje. U svakome staležu ili zanimanju potrebna nam je milost, odnosno Božja pomoć za dobro izvršavanje svakodnevnih obveza.

Ovim obećanjem Krist je ljudima »dao riječ« da ih neće ostaviti na putu za koji je rekao da je siguran.

 

2. UNIJET ĆU MIR U NJIHOVE OBITELJI

Na svijet dolazimo u obitelji, a tijekom života prolazimo u zajedništvu s drugima. Trebali bismo često zahvaljivati Bogu što smo se rodili u katoličkoj i vjerničkoj obitelji. Stoga smo odgovorni jedni za druge: roditelji za djecu, a djeca za roditelje, ne samo u materijalnome, već i u duhovnom smislu, u stvarima koje se odnose na vjeru i Boga. Imamo obvezu uzajamne molitve. Znamo kako se dugo sv. Monika molila za svoga sina sv. Augustina. Osim molitve trebamo svojim bližnjima davati dobar primjer u svakodnevici. Govoreći drugim riječima, obitelj je »mala Crkva« u kojoj se surađuje i živi s Bogom.

Promatrajući obitelj iz neposredne blizine vidimo da često nije tako. Mnogo je posvađanih obitelji u kojima vladaju zloba, mržnja, psovka, sablazan, alkoholizam i drugi poroci. U takvim obiteljima Bogu nema mjesta. Tamo je on suvišan. U njima ima mjesta za sve drugo, ali ne i za Boga, a same obitelji često nemaju snage vratiti se na pravi put. Zato Isus ovim obećanjem jamči: »Unijet ću mir u njihove obitelji.« Bog, koji je sama Ljubav, može dati i daje takvu sigurnost pa se na njega možemo osloniti bez rizika.

 

3. TJEŠIT ĆU IH U SVIM NJIHOVIM PATNJAMA

Što su bol i patnja znamo jako dobro iz vlastitoga iskustva ili promatrajući druge. Trpljenje je nerazdvojna stvarnost u životu svakoga čovjeka i susrećemo se s njima na svakome koraku. Kada se govori o boli, misli se na tjelesno trpljenje. Patnja se pak odnosi na duhovno trpljenje, uzrokovano grijesima i udaljavanjem od Boga. U Evanđelju se nalaze mnogi primjeri kada Isus ozdravlja ljude koji trpe na tijelu i duši. Sjetimo se barem nekih prizora: ozdravljenje deset gubavaca, uzetoga, slijepca od rođenja, žene koja je bolovala od krvarenja, susret s javnom grješnicom, obraćenje Marije Magdalene, milosrdni pogled upućen Petru koji ga izdaje i dr. Isus nikada nije prošao ravnodušno pokraj čovjeka patnika. Suosjećao je s ljudima koji su prema njemu pružali sklopljene ruke.

U novije vrijeme i pred našim očima tako je činio Ivan Pavao II. On je bio svjestan što su bol i patnje u čovjekovu životu jer je i sam mnogo trpio. Bolesnike je držao najvećim blagom i blagoslovom Crkve. Za svojih apostolskih putovanja svijetom Svetomu je Ocu često nedostajalo vremena da se posveti diplomatima, novinarima i političarima, ali uvijek je odvojio dovoljno vremena za susret s patnicima na tijelu i na duši.

Isus nije zaobišao patnike ni u svojim obećanjima. Obećao je da će im biti lijek i liječnik: »Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.« Svećenici i redovnici koji se svakodnevno susreću s bolesnicima po bolnicama svjedoci su njihove velike radosti kada susreću Isusa u svetim sakramentima. Ponekad se događa da su napušteni od svih, čak i od najbližih, ali znaju da ih Isus nikada neće napustiti. U zajedništvu s njim lakše im je nositi križ trpljenja.

 

4. BIT ĆU IM SIGURNO UTOČIŠTE ZA ŽIVOTA, A OSOBITO NA ČASU SMRTI

Ljudski život često je izložen različitim opasnostima. Tisak, radio i televizija svakodnevno donose izvještaje o ratovima, ubojstvima, nesrećama na radu, na cestama i moru. Česti su i slučajevi iznenadnih smrti uzrokovanih bolestima. Uistinu je tako. Unatoč golemu i brzu razvoju grana privrede, medicine i tehnike, čovjek današnjice u mnogim situacijama ostaje bespomoćan. Liječnici izjavljuju da je medicina u nekim slučajevima nemoćna i da je potrebno »čudo« i intervencija odozgor. Bolesnici to savršeno razumiju. Štovateljima Srca Isusova koji su teško bolovali gotovo uvijek je preko usana prolazio strjelovit zaziv: »Srce Isusovo, u tebe se pouzdajem, neću biti izgubljen na vijeke.« Uistinu, može li Bog, koji je sama Ljubav i koji se u potpunosti predao za nas do ludosti Križa i u euharistiji, izigrati naše pouzdanje? Zacijelo ne.

Moramo biti svjesni da je naš život izložen još jednoj opasnosti, strašnijoj od bolesti, tjelesnoga trpljenja, pa čak i od smrti. Ta opasnost je gubitak Božjega života – posvećujuće milosti – u duši. O toj stvarnosti odluka ovisi isključivo o nama samima. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove: bolest, trpljenje, pa čak ni smrt, ali imamo slobodnu volju i radi grijeha možemo izgubiti posvećujuću milost. To je najveća opasnost koja vreba na svakoga čovjeka.

Isus koji savršeno poznaje ljudsko srce želi nam pomoći. On, koji je Bog, stvorio je i oblikovao ljudsko srce i nitko bolje od njega ne poznaje naše srce. Dolazi nam u susret riječima: »Bit ću im sigurno utočište za života.« Znamo dobro da o našoj vječnosti odlučuje posljednji tretnutak našega života. Stoga Božansko Srce jamči svojim štovateljima: »Bit ću im sigurno utočište u času smrti.«

 

5. IZLIT ĆU OBILJE BLAGOSLOVA NA SVE NJIHOVE POTHVATE

Svaki je čovjek velika tajna. Živi u svojemu, često zatvorenim za druge, svijetu. Naši pradjedovi su govorili da je potrebno s nekim pojesti vreću soli da bismo ga upoznali. Ne jednom roditelji ne poznaju dovoljno svoju djecu, kao ni djeca roditelje. Ne poznaju se do kraja oni koji zajedno žive u ovomu ili onom društvu. Svatko ima svoj nutarnji svijet u kojemu živi, radi i prebiva.

Svatko od nas trudi se u životu postići neki cilj. Djetetu će to biti igračka, učeniku uspješno završen razred ili škola, studentu završetak studija, mladiću ili djevojci sretna ljubav i osnivanje obitelji, ocu obitelji napredak u poslu i bolja zarada, dobrim roditeljima osiguranje budućnosti njihove djece…

Naš život je jedna velika nada, veliko iščekivanje, put koji vodi nekome cilju. Loše je ako to nije ravan put, nego vijugavi putovi i slijepe ulice. Da, često na svojemu putu nailazimo na različite poteškoće i brige, ne jednom smo sami krivi zbog njih, ali nekada ne ovise o nama. Svakodnevno se hrvamo s njima. Čini nam se da ta borba prekoračuje naše snage i mogućnosti pa nas to obeshrabruje. Tražimo pomoć od drugih, prijaznih nam ljudi. Vjernici očekuju pomoć “s visina”. Naručuju svetu misu moleći Boga za blagoslov, zdravlje i potrebne milosti. Kada je Isus svojedobno “diktirao” svoja obećanja sv. Margareti Mariji Alacoque, mislio je i o svakodnevnim brigama onih koji su se pouzdali u njegovo Božansko Srce i njemu se predali. U jednomu od svojih obećanja poručio je: “Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.”

Kada u našemu životu tražimo rješenje najsloženijih stvari i problema, tražimo najutjecajnije posrednike, takve koji u danome mogu najviše učiniti. Kod toga nemojmo zaboraviti da imamo najpouzdanijega “Posrednika” koji reče: “Ja sam Put, Istina i Život.” U potpunosti se pouzdajmo u njega i napominjimo mu: “U tebe sam, Srce Isusovo, položio svoju nadu i neću se postidjeti nikada.”

 

6. GREŠNICI ĆE NAĆI U MOME SRCU IZVOR I BESKRAJNO MORE MILOSRĐA

Ovo se obećanje tiče neposredno svakoga čovjeka. Jer tko je od nas ljudi bez grijeha? Sjetimo se sljedećega evanđeoskog prizora: pred Isusa su doveli ženu koja je uhvaćena u bludništvu. Židovi su je nastojali kamenovati. I što čini Isus? Obraća se onima koji su je doveli pred njega i govori: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.” Nadalje, saginje se i prstom po pijesku ispisuje njihove grijehe. Kada su svi otišli, Isus upita ženu: “Gdje su ovi, zar te nitko ne osudi?”, a žena odgovori: “Nitko, Gospodine.” Tada joj Isus odgovori: “Ni ja te ne osuđujem – idi i od sada više nemoj griješiti.” To je samo jedan od mnogobrojnih primjera Božjega milosrđa u Evanđelju. Uostalom, nigdje u Svetome pismu nećemo naći rečenicu u kojoj piše da je Isus nekoga od sebe odbacio, otpisao ili zaboravio. Naprotiv – kako pjevamo u jednoj od crkvenih pjesama Srcu Isusovu – “Spasitelju, dobri Isukrste, ti si dobar Pastir stada svog. Ti nad njime lebdiš, bdiješ, paziš, da ga ništa ne zadesi zlog”.

U našemu vremenu pobožnost Božanskoga milosrđa s pravom povezujemo s objavama sv. Faustine. Ona su na neki način produžetak i prisjećanje na obećanja koja je Isus u 17. stoljeću dao sv. Margareti Mariji Alacoque.

Vraćajući se spomenutome obećanju, čini se da je Isus ipak mislio na ljude koji žive u stanju teška grijeha. Znamo da srce svakoga čovjeka čezne da bude voljeno i da voli druge. Jadni su oni koji ne vole Boga. Iz toga nužno proizlazi da ne vole ni drugoga čovjeka, svoga bližnjega. Često su tome svjedoci svećenici i redovnici koje služe vjernicima u sakramentu svete ispovijedi. Nerijetko život u takvu grijehu i stanju duše vodi ludilu, očaju i samoubojstvu. Istodobno, Krist stoji pred tim dušama otvorena Srca i obećava: “Grešnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.” To je plod beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti Križa, a ljubi nas i svakodnevno u otajstvu euharistije. Trpio je i umro za naše grijehe, za svaki grijeh koji smo učinili i koji ćemo učiniti do kraja života. Zato njegovo milosrđe ne poznaje granice. Uistinu, Isus nam želi oprostiti svako zlo, ako ga za to molimo. Svakome čovjeku upućuje riječi izgovorene javnoj grešnici: “Ja te ne osuđujem – idi i od sada nemoj više griješiti.”

 

7. MLAKE ĆE DUŠE POSTATI REVNE

Netko je lijepo rekao da su poslovice narodna mudrost. Čini se da dvije poslovice otkrivaju misao sedmoga obećanja koje je Isus dao Margareti Mariji: “Reci s kime se družiš i reći ću ti kakav si” i “S kim se družiš, takav si”. Ako se družiš s ljudima s ruba društva, koji zloupotrebljavaju alkoholna pića, uzimaju drogu, robuju porocima, koriste se vulgarnim jezikom, reći ću ti da si sličan njima. I obrnuto: ako prebivaš u Božjemu društvu, misliš na molitvu, svetu misu nedjeljom i blagdanom, svetim sakramentima, prakticiraš pobožnost prvih petaka, postaješ sličan njemu.

Često se roditelji, koji bez sumnje imaju velika životna iskustva, boje za svoju djecu da ne upadnu u loše društvo; i imaju pravo. Jednako tako jednostavni ljudi, koji susretnu svećenika u civilu, nakon kratka razgovora zaključuju: “Gospodine, vi ste svećenik.” Upitani: otkuda to znaju, ne umiju odgovoriti, ali često su u pravu.

Srce Isusovo je blago, ponizno i puno ljubavi. Ni na što nas ne prisiljava. Zlo uvijek na sebe privlači pozornost, bahati se i veoma se nabacuje. Svatko od nas ima slobodnu volju kojom nas je Bog obdario, mora izabirati. Uostalom, cijeli naš život je neprestano biranje između dobra i zla. Isus nas potiče na to da u život krenemo s njim. Dajući ovo obećanje: “Mlake će duše postati revne”, rekao je o sebi: “Ja sam Put, Istina i Život.” Možda će to biti križni put, no zacijelo ispravno izabran.

 

8. REVNE ĆE SE DUŠE UZDIĆI DO VELIKE SAVRŠENOSTI

Uvriježeno je mišljenje među ljudima da je simbol ljubavi srce. To je istina jer volimo srcem. Koliko je o toj temi napisano knjiga, stihova, pjesama, naslikano slika, snimljeno filmova. Majke nerijetko govore da ih boli srce kada vide da njihova djeca žive loše jer su upala u loše društvo. Također govore kako im se srce raduje kada vide radost svoje djece.

Među ljudima ljubav je veoma različita. Zna biti licemjerna i lažljiva; može se samo glumiti radi ostvarivanja vlastitih ciljeva. Ljubav može biti prava, iskrena, s potpunim predanjem voljenoj osobi. Također, može se voljeti sama sebe, ali u drugoj osobi. Mladi nekada govore: “Marina voli Josipa” ili: “Sanja voli Marka.” Takva osoba zapravo voli sebe, a ne nekoga drugog. Međutim, prava i istinska ljubav je potpuno posvećenje drugoj osobi. Isus je to lijepo definirao u evanđelju: “Nema veće ljubavi od te kada netko svoj život daje za drugoga.” On je to učinio umirući na križu za svakoga od nas. Učinio je i korak više. Čovjek pak ne može učiniti ništa više od toga nego da drugome posveti svoj život.

Znamo da sveti Maksimilijan Kolbe u koncentracijskom logoru u Auschwitzu nije mogao učiniti ništa više za gospodina Gajovničeka, nego za njega umrijeti u bunkeru gladi. Isus je ne samo čovjek, nego i svemogući Bog. Iz ljubavi prema čovjeku skrio se u komadiću hostije i postao nam hrana. Evo, koliko nas je ljubio! Što želi zauzvrat? Ništa više nego uzajamnu ljubav kao zahvalnost s naše strane. U životu se trudimo tako raditi, ali često nevješto, mlako i s malo truda. Naše srce je razdijeljeno. U njemu je malo mjesta za Boga, a ostatak za osobne brige i probleme. Zato nas Isus u ovomu obećanju uvjerava: “Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.”

 

9. BLAGOSLOVIT ĆU I KUĆE GDJE BUDE IZLOŽENA I ČAŠĆENA SLIKA MOGA PRESVETOG SRCA

U većini katoličkih domova, osim raznih slika i pejzaža, mogu se vidjeti slike Srca Isusova, Majke Božje i svetaca. Moglo bi se činiti da je sve u najboljemu uredu, da sve »klapa« i da je Isus o tome mislio kada je dao ovo obećanje. Ipak, pročitajmo ovo obećanje malo temeljitije. Isus je rekao: »Kuće, gdje će biti ČAŠĆENA slika moga Presvetog Srca.« Dakle, ne radi se o kućama gdje će slika Srca Isusova biti samo izložena. Kada netko objesi sliku Srca Isusova na zid, a u kući vladaju zloba, mržnja, psovka, pijančevanje i drugi poroci, možda je bolje da se u takvoj kući ne nađe slika Srca Isusova. Isus jamči svoj blagoslov u obiteljima u kojima je Božje Srce »Kraljem i Ocem« svima u obitelji u svakodnevnome životu.

Zateknemo li se u kupovini, možemo primijetiti da ljudi, kada otvaraju novčanike kod blagajne, imaju malo ili mnogo novaca, ali i to da u njima imaju fotografije svojih najmilijih. Muž ima sliku žene, žena muževu, roditelji djece, mladić svoje zaručnice i obrnuto. Susrećemo i ljude koji osim takvih fotografija imaju male sličice Majke Božje ili Srca Isusova. Moguće je da se na poleđini tih sličica nalazi ispisan i datum osobne posvete. Sa sigurnošću, obećanje: »Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca« odnosi se i na te osobe, kao i na vozače koji u svome automobilu, osim kipića sv. Kristofora, zaštitnika svih putnika, imaju i sličicu Srca Isusova.

U našoj domovini provodile su se i još uvijek se provode duhovne obnove za vrijeme kojih se obitelji posvećuju Božjemu Srcu. Možda je i tvoja obitelj njemu posvećena? Potvrda toga je slika na zidu. Nedavno sam od oca jedne obitelji čuo molbu: »Pater, propovijedajte svojim vjernicima da je istina to što je Isus obećao.« Pri tome mi je pričao o iskustvima iz vlastita života. Istina je, jer obećao je to nitko drugi nego Isus, objavljujući sv. Margareti Mariji svoje Srce puno ljubavi.

 

10. SVEĆENICIMA ĆU DATI DAR DA TAKNU I NAJOKORJELIJA SRCA

Osnivajući Crkvu Isus je pozvao apostole koji će naviještati evanđelje i širiti njegovo kraljevstvo. Među njima je izabrao sv. Petra, kojega je postavio za svoga zamjenika na zemlji. Zamjenik sv. Petra danas je papa Benedikt XVI., a zamjenici apostola – biskupi i svećenici. Krist ih je uspoređivao s radnicima u vinogradu ili kod žetve: »Molite Gospodara da pošalje radnike u svoj vinograd, u žetvu svoju.«

Normalna je stvar da su svi koji pripadaju Crkvi, tj. katolici dužni raditi u Gospodnjemu vinogradu. Radnici »po službi« u njegovu kraljevstvu jesu biskupi i svećenici. Takvima nas drže ljudi. Svećenici, koji su svoj život posvetili Bogu, smatraju se Kristovim slugama. Papa Ivan Pavao II. sebe je nazvao »sluga slugu Božjih«. Svećenici su, dakle, pozvani da u Crkvi naviještaju Božju riječ i dijele svete sakramente. Sv. Pavao čak na prvo mjesto stavlja naviještanje Riječi, a zatim dijeljenje sakramenata.

Naviještanje Božje riječi velika je čast, ali i velik napor. Posebno u današnjemu vremenu u kojemu živimo. Ljudi su zatrpani lavinom riječi preko reklama, televizije i ostalih medija. Nažalost, teško je razlikovati Božju riječ od praznih priča. Ljudi su nasićeni riječju koju slušaju i primaju je veoma selektivno i s rezervom. Čini se stoga da su u sadašnjemu trenutku potrebniji svjedoci, ljudi koji će ne toliko riječima, koliko cijelim životom svjedočiti ono što naviještaju. Takav radnik na Božjoj njivi sa sigurnošću je bio papa Ivan Pavao II. Divili smo se njegovoj zauzetošću u propovijedanu i svjedočenju.

Dakle, svećeničku službu moguće je usporediti s oranjem uzbrdo. U načelu napor svećenika razlikuje se od obična posla jer ima potporu Učitelja: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« Svećenici su svjesni toga da Bog daje milosti, a oni su jedino oruđe u Božjim rukama. U župnim stanovima svećenika u mome rodnom kraju, ovdje u Zagrebu, pa i tamo gdje sam se koji put našao na ljetovanju, vidio sam slike Srca Isusova. Iz razgovora s njima zaključio sam da imaju duboku vjeru u Srce Božje jer su s velikim pouzdanjem predavali svoje vjernike i župe pod njegovu zaštitu. Stoga zahvalimo Gospodinu što je nama svećenicima dao obećanje: »Svećenicima ću dati dar da taknu i najokorjelija srca.«

 

11. IMENA ONIH KOJI BUDU ŠIRILI OVU POBOŽNOST BIT ĆE UPISANA U MOME SRCU I NEĆE SE NIKADA IZBRISATI

Nekoliko dana nakon svoga svećeničkog ređenja slavio sam sv. misu u samostanu sestara Marijina pohođenja u Krakovu. U blagovaonici samostana vidio sam veliku sliku Srca Isusova. Naslikao ju je svećenik koji je sestrama bio dugogodišnji ispovjednik, a prije svoje smrti darovao im ju je. Na slici je, sitnim slovima, bio potpisan taj svećenik, ali ne u podnožju slike, kako to obično rade slikari, nego upravo na Srcu Isusovu. Poglavarica samostana mi je pričala kako je taj svećenik imao veliko pouzdanje u Srce Isusovo kada je bio župnik i kao njihov ispovjednik. Zacijelo je bio u pravo jer drukčije i ne može biti.

Ljudi koji se istinski vole žele uvijek biti zajedno. U trenucima rastanka razmišljaju o voljenoj osobi i raduju se samoj pomisli kada će ponovno biti zajedno. Taj netko drugi, on ili ona, neprestano je u njihovim mislima, mašti i planovima o budućnosti, odnosno upisan je u njihovu srcu. Tako je među ljudima, a tako je i između Srca Isusova i onih koji su mu posvećeni. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti križa i euharistije. Predao nam se do toga stupnja da je postao našom hranom. Zapisao nas je u svome srcu za vjekove. Sada ovisi isključivo o nama želimo li prihvatiti njegovu ljubav i odgovoriti na nju ljubavlju. Hoće li moje srce biti sjedinjeno s njegovim?

Na poseban se način ovo obećanje Srca Isusova odnosi na one koji su cijeli svoj život, odnosno to što je svakome čovjeku najdragocjenije, posvetili Bogu. Mislim sada na muške i ženske redovničke zajednice i svjetovne institute posvećene Srcu Isusovu, na misionare i misionarke koji su zaslužni što su mnoge župe i obitelji posvećene Božjemu Srcu. Nemoguće je da Isus zaboravi one koji ga vole i gorljivo šire čast njegova Srca.

 

12. SVIMA KOJI SE BUDU PRIČESTILI NA PRVI PETAK TIJEKOM DEVET MJESECI UZASTOPCE, OBEĆAVAM MILOST POKORE NA SAMRTI: ONI NEĆE UMRIJETI U NEMILOSTI NI BEZ SAKRAMENATA. MOJE ĆE IM SRCE BITI SIGURNO UTOČIŠTE U POSLJEDNJEMU ČASU

Od svih obećanja Srca Isusova objavljenih sv. Margareti Mariji ovo dvanaesto je najpopularnije. Nakon prve pričesti po savjetu svećenika, časnih sestara i kateheta svi smo još kao djeca odlučili obaviti pobožnost prvih petaka. Možda smo dobili male knjižice u koje smo zapisivali datume ispovijedi i potpise ispovjednika.

Ovo obećanje uvriježeno se naziva »veliko obećanje« i uistinu je takvo. Jer nitko drugi nego on, Isus Krist, obećao nam je vječno spasenje za tako mali napor s naše strane. Zbog čega Isus traži baš devet petaka, a ne npr. pet, dvanaest ili četrdeset prvih petaka, jer i ti brojevi nose simboliku u Bibliji? Možda je to zbog ljudskoga života koji se pod majčinim srcem razvija devet mjeseci. Po danome obećanju Isus drži: ako ga netko bude volio tijekom devet mjeseci, bit će mu vjeran cijeli život. Tako bi barem trebalo biti. Međutim, život pokazuje da nije tako. Događa se da veoma gorljivi dječaci i djevojčice ili uzorni ministranti, kada odrastu, zaborave Boga i njegove zapovijedi. Isus, pak, njih nikada ne zaboravlja i ostaje vjeran danome obećanju.

U jednoj knjizi čiji je autor svećenik pročitao sam njegovo svjedočanstvo. Piše: »Bio sam svjedok prometne nesreće i prišao teško ranjenu mladiću. Sagnuo sam se. Bio je još pri svijesti. Kada me je vidio, zamolio je da ga ispovjedim. Nakon odrješenja zamolio me je da o svemu obavijestim njegovu majku i dao mi je adresu. Sutradan sam se spremio na put da izvršim dano obećanje. Trajale su priprave za pogreb. Prenio sam pokojnikovoj majci vijest o njegovu pomirenju s Bogom u trenutku smrti. Plačući, odgovorila je: ‘Znala sam da će tako biti jer je obavio prve petke.’«

Nerijetko se događa da se prema velikome obećanju odnosimo iz interesa, po načelu kupnja/prodaja: Gospodine Isuse, obavit ću prve petke, a ti ćeš mi osigurati nebo. Takvo razmišljanje je pogrešno. Krist želi da nas vode dobra nakana i ljubav prema njemu, a ne računica. Ako volimo neku osobu, tada zauvijek želimo biti s njom. Ako volimo Isusa, tada uvijek želimo biti s njim, a ne samo tijekom devet prvih petaka.

Družba Svećenika Srca Isusova.

 

Srce Marijino

KRUNICA SRCU BEZGRJEŠNE DJEVICE MARIJE

 

Na početku:
Na čast svetih pet Rana božanskog Otkupitelja pet puta se prekrižimo.

Na velika zrnca:
Žalosno i bezgrješno Srce Djevice Marije, moli za nas koji se k Tebi utječemo!

Na mala zrnca:
MAJKO, spasi nas Plamenom Ljubavi svoga neokaljanog Srca!

Na koncu triput:
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

MAJKO BOŽJA, PREPLAVI CIJELO ČOVJEČANSTVO MILOSNIM DJELOVANJEM SVOGA PLAMENA LJUBAVI, SADA I NA ČAS SMRTI NAŠE. AMEN.

 

PLAMEN LJUBAVI NEOKALJANOG SRCA MARIJINA

Nihil obstat — buskupski ordinarijat Stuhlweisenburg Mađžarska br. /1404/26. 9. 1978.

Tjeskoba, nesigurnost i bespomoćnost rastu iz dana u dan. Iz te užasne bijede i nevolje želi nas spasiti MAJKA BOŽJA. Ona nam pruža jedan novi, jedinstveni i dragocjeni dar milosti:

PLAMEN LJUBAVI SVOGA NEOKALJANOG SRCA

Presveta Djevica objavila je želju svoga materinjskog srca jednoj majci od šestoro djece u Madžarskoj, ali to ne vrijedi samo za Madžarsku, nego Ona želi da se ta njena želja, posredstvom Sv. Oca Pape, izvrši na cijelom svijetu.

Nadležni je biskup poslao molbu Majke Božje u Vatikan, odnosno Sv. Kongregaciji na ispitivanje. Međutim mi ćemo se moliti i žrtvovati i molbu Majke Božje riječju i tiskom koliko najviše bude moguće posvuda širiti.

»Taj Plamen pun milosti, što ga dajem iz svoga Neokaljanog Srca, mora ići od srca k srcu. To će biti veliko čudo i po njegovu će svijetlu Sotona biti oslijepljen. To je plamen Ljubavi, koja sjedinjuje i vatru ćemo vatrom gasiti: Vatru mržnje vatrom ljubavi. Ovu sam milost

isprosila po Ranama svoga svetoga Sina od Nebeskog Oca.

… ako se Plamen Ljubavi moga Srca zapali na zetnlji, njegovo će milosno djelovanje osjećati umirući. Sotona će biti pobijeđen i pomoću vaše molitve i bdijenja prestat će užasna borba umirućih sa Sotonom. I najtvrdokorniji će se grešnici obratiti uz blago svijetlo Plamena moje Ljubavi, jer neću da i jedna duša zauvijek propadne.«

Molbe i obećanja Isusa i Marije

1. Prva moja molba: Častite javno pet svetih Rana moga božanskog Sina! Neka to ne bude nikakva privatna pobožnost, nego javno čašćenje.

2. Što se tiče čašćenja svetih pet Rana riječi Isusa i Marije potpuno se slažu na slijedeći način:

• »Na čast mojih pet Rana prekrižite se pet puta uzastopce. Kod toga prinosite sami sebe, sjedinjeni u mojim Ranama, milosrđu nebeskog Oca.
• Dok se križaš, gledaj u moje okrvavljene oči, uroni u njih, i misli na udarce što sam ih također i od tebe primio.
• Obdržavajte sveti sat u obitelji! Četvrtak i petak smatrajte kao posebne dane milosti. U ta dva dana dajte, na sasvim poseban način, zadovoljštinu mojem božanskom Sinu!

3. Ispunite taj sveti sat svetim pjesmama, razmatranjima, različitim molitvama, kao na pr. krunicom. Započnite sveti sat na čast svetim pet Ranama s križanjem pet puta uzastopce. Isto tako valja da ga i završite. Upalite jedno svijetlo, na pr. svijeću za sjećanje na moje obećanje. Pohađajte često Presveti Sakramenat!

4. Ja molim Svetog Oca da se blagdan Plamena Ljubavi moga Neokaljanog Srca obdržava 2. veljače, na Svijećnicu.

5. Svoj posebni blagoslov dajem po Svetom Ocu onim roditeljima, koji, primajući moju božansku volju, sudjeluju u mojem stvarateljskom djelu.

6. Kad sudjelujete u jednoj svetoj Misi, koja nije za vas obvezatna, tada moj Plamen Ljubavi ovija onu osobu za koju je vi prinosite. Za vrijeme sudjelovanja u toj svetoj Misi povećat će se zaslijepljenje Sotone prema mjeri vaše revnosti.

7. Milosno djelovanje moga Plamena Ljubavi proširuje se i na umiruće i na duše u čistilištu! Moja molba: Porazdijelite se među sobom tako, da ni jedna minuta noći ne ostane bez noćne straže! Doklegod netko — pozivajući se na moj Plamen Ljubavi — obdržava noćno klanjanje, tako dugo ne će ni jedan jedini umirući u njegovoj okolini biti osuđen. (Ako vas ima mnogo duša žrtve, tada prihvaćam pet minuta po osobi.) Što je usrdnija molitva, to će više Sotona biti zaslijepljen, a siromašni umirući crpst će novu snagu, da mogne pravilno odlučivati o svojoj budućoj sudbini.

8. Tko jednog ponedjeljka strogo posti o kruhu i vodi, oslobađa jednu svećeničku dušu iz mjesta očišćenja. Ne mora se gladovati, mora se uzeti kruh i voda.

Pokojnog člana obitelji, koja obdržava sveti sat u četvrtak ili petak i ako jedan samo član te obitelji strogo posti jedan dan o kruhu i vodi, ja ću unutar osam dana osloboditi iz čistilišta.

9. Tko, pozivajući se na moj Plamen Ljubavi, moli 3 Zdravo Marije, oslobađa jednu dušu iz čistilišta. Tko u mjesecu studenom, pozivaiući se na moj Plamen Ljubavi, moli samo 1 Zdravo Mariju, oslobađa 10 duša iz čistilišta.

»Djeco moja, ruka moga božanskog Sina upravo se sprema da udari; jedva ga mogu više zadržati. Pomozite mi! Ako zazivate moj Plamen Ljubavi, mi ćemo spasiti svijet!

ISUS: »I od smiješka moje Majke zemlja će zasjati blistavim sjajem!«

Molite se Svetom Josipu:
»Sveti Josipe, Ti si tražio sklonište Majci

Božjoj u Betlehemu. Pomozi i nama, da tražimo sklonište Plamenu njezine Ljubavi u ljudskim srcima. Amen.«

Posveta obitelji Bezgrešnom Srcu Marijinu

Marijo Majko, Tvome Bezgrešnom Srcu
posvećujemo našu obitelj.
Učini da ona postane izvorom života
i žarištem ljubavi.
Neka u njoj vlada zdravlje, čistoća,
poniznost, dobrota, vjernost i blagost.
Zagovaraj nas kod svoga Sina Isusa Krista,
da bude snaga roditeljima,
radost i sigurnost djeci,
putokaz i ljubav mladima,
nada prognanima, utjeha bolesnima,
jakost ranjenima i vječna nagrada pokojnima.
Budi uz nas u svim danima našega života,
sačuvaj nas Zloga i vodi nas putem istine, ljubavi i mira. Amen.

Veliča

Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice Svoje.
Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo.
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim:
Spomenuti se dobrote svoje
prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.