Carlo

Dragi Ivane Pavle II., danas sam zajedno s mamom i tatom došao na Tvoj grob. Ovaj posjet za nas je poseban, jer su moji roditelji uvjereni da Tebi duguju zahvalnost za moje rođenje.

Moji roditelji, Lucia i Nicolò, dugo su godina željeli dijete, ali ono nije dolazilo. Nakon četiri godine, činilo se da će se njihov san napokon ostvariti. Prošla su tri mjeseca i mama je spontano izgubila dijete. Od tada su pomalo započeli problemi, iako su se moji roditelji jako voljeli… Pokušaji, liječnički pregledi, bolne pretrage i razočaranja, doveli su do toga da se mama pomirila s tim da nikad neće postati mama.

U veljači 2005. moji su roditelji iz trenutka u trenutak pratili tijek Tvoje bolesti. Jednog su dana, gledajući se u oči, rekli: idemo u Rim. Njihovo ih je srce vodilo. Dana 19. veljače stigli su na Trg sv. Petra s nadom da će Te moći vidjeti i čuti, ali Tvoje zdravstveno stanje i loše vrijeme nije obećavalo ništa dobro. U jednom je trenutku moja mama briznula u plač. Upravo tada se otvorio prozor i na njemu si se pojavio Ti. Ispunio si srca mojih roditelja vjerom i nadom! Znam da Te u tom trenutku moja mama molila da joj isprosiš milost postati majkom. Prestala je plakati kad se za Tobom zatvorio prozor…

Prvih dana ožujka stigla je potvrda da čeka mene. Uvjereni u Tvoj zagovor odlučili su dati Tvoje ime djetetu neovisno o spolu. Dana 1. prosinca rođen sam ja: Carlo!

Copyright © Boris Šmajgel